KUDA IDEMO?

Profesor Miodrag Zec poručuje: Stići ćemo na sahranu Evropske unije!

Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu dr Miodrag Zec već dugo je rado viđen gost na mnogim javnim medijskim i drugim debatama. U svoj CV bilježi da ga studenti obožavaju, novinari i stručna javnost ga respektuju, a zbog njegove hitre i britke misli, vlasti ga ne gledaju baš blagonaklono.

Profesor Miodrag Zec

Profesor Miodrag Zec

Razgovor za Press počinjemo aktuelnim pitanjem – šta može Srbiji donijeti početak pregovora o članstvu EU i šta će se dogoditi kad tamo stignemo, profesor Zec lakonski odgovara:

– Stići ćemo na brakorazvodnu parnicu ili na sahranu EU.

Nakon toga obrazlaže:

– Najprije se valja podsjetiti da je EU nastala kao njemački projekat, poslužila je svrsi jer je bila sasvim zgodna platforma za ujedinjenje Njemačke i istovremeno je podstakla veliku ekonomsku ekspanziju Njemačke. EU je počela od tzv. rimskog ugovora, odnosno ugovora za ugalj i čelik, što je otvorilo njemačkoj industriji veliko tržište. Evro je zapravo njemačka valuta koja je doprinijela tome da Njemačka eksplodira i superiorno vlada Evropom. S tim u vezi zanimljiv je podatak da je danas suficit njemačke privrede onoliki koliki je deficit ostatka evopskih zemalja. Njemačka je u stvari vladar EU.

A to što se EU susreće s nizom problema, kao danas sa izbjegličkom krizom, jeste u stvari nedostatak EU identiteta. Napravljena je velika državna tvorevina koja nema identitet koji puca pri malim potresima. U EU svako se predstavlja prvenstveno kao Nijemac, Francuz ili Englez, a nikako kao Evropejac.

Dobro, gdje je tu Srbija?

– Mi smo se našli ni na nebu ni na zemlji. Našli smo se u okviru jedne mantre u koju svi ulaze, pa ‘ajmo onda i mi. Umjesto da smo išli u EU početkom devedesetih kad je EU cvjetala, kada smo mogli ići kao na svadbu i veselje, mi ćemo stići na brakorazvodnu parnicu ili na sahranu EU, gdje će biti postavljana pitanja ko je kome dužan i ko je koga prevario. Naša domaća politika na tu temu je jedna mantra koje se svi drže i ta politika crpi svoj legitimitet iz tog „evropskog puta“. Uostalom, u Srbiji je nemoguće promijeniti vlast iza koje stoji EU. I ovo što radi Vučić, to je njemu veliki plus, jer pohvale njegovoj politici stižu iz EU i MMF-a, a Evropi je potreban potpis za Kosovo baš od onih političara koji su bili najveći evroskeptici. Međutim, ima tu stvari koje su smiješne i otužne.Vučić glavni argument izvlači iz onoga „šta su rekli stranci“. Pa, recimo, na pitanje smanjenja plata i penzija, Vučić odgovara: „Baš su nas Nijemci pohvalili što smo smanjili plate i penzije.“ Ako je to tako dobro, zašto Merkelova svojima nije smanjila plate i penzije? Ali, on se drži te matrice i on će na tom talasu imati veliku podršku spolja i iznutra. Ali, mi imamo standardni i davnašnji problem raspeća između Istoka i Zapada i objektivno to ne možemo da presiječemo. Jedna od najvećih mudrosti kod nas, kao da je Sveti Sava rekao: „Mi smo Istok na Zapadu i Zapad na Istoku“. Tako kroz istoriju u sukobima Istoka i Zapada sve ide preko naših leđa.

Hajdučija je na većoj cijeni
Kod Srba elita nikad nije bila na cijeni. Zbog čega?

– Sve je to negdje utkano u naš gen. Kod nas vlada pravilo – lakše je orobiti karavan nego tkati svilu. Hajdučija je na većoj cijeni, a elita, elita je davno izdala svoj narod. Ali, prije toga elita je doživljavala velika poniženja. Recimo, Jovan Sterija Popović došao je iz Ugarske, gdje je imao poštovanje i status. Došao je u Srbiju gdje su ga ponižavali i vrijeđali, a Miloš ga je protjerao iz Srbije. Ali, generalno, u tim vremenima i kasnije uspješni Srbi dolazili su u Srbiju, okupljala ih je jedna velika ideja, ljudi su donosili kapital, ulagali u Srbiju. Danas uspješni Srbi odlaze u inostranstvo, tamo odnose i kapital. Zamislite ovako – u Francuskoj postoji Visoka škola za nacionalnu administraciju, iz koje najbolji idu u određena ministarstva, zdravstvene i druge ustanove. Kod nas sigurno idu najgori na najvažnije funkcije. Došli smo dotle da jedino ima smisla lijepiti plakate i biti političar. Ne tako davno, recimo, profesori čuvene banjalučke Gimnazije bili su uvažena gospoda, imali su znanja više nego današnji akademici i univerzitetski profesori. Ali, oni nisu preturali po kontejnerima, niti je vlasnik dvije tezge na pijaci imao ideju da kupi univezitet kao danas… Danas nastavnice i profesorke nemaju zube, djeca ih tuku, pa mi smo, rušeći obrazovni sistem, srušili temelj na kojem počiva ovo društvo. To nam nije uradila Evropa, sami sebi smo to učinili.

Profesore, ne postoji problem koji nema rješenje. Gdje je rješenje?

– Geostrateški aktuelna vlast u Srbiji odlučila je da idemo u EU. Ali, imamo problem, jer nam obećavaju da nas tako čekaju med i i mlijeko, a neće nas čekati. Naprotiv! EU nam nudi štap i šargarepu, gdje je štap sve duži, a šargarepa sve manja.

Najveći profit Srbije u ovoj priči mogao bi da bude da konačno napravimo pravnu državu?

– To jeste važno pitanje, ali ima i ozbiljnu dilemu – da li je možemo sami napraviti ili nam treba tutor. Volio bih da to uradimo sami, ali očigledno je da mi bez tutora nismo u stanju da napravimo tako značajan korak. E, tu već vidim nekakav smisao našeg ulaska u EU. Tu se, ipak, javljaju ozbiljni problemi. Duboko sam razočaran saznanjem da EU nema istorijsku misiju koju su imale velike države i imperije. Recimo, kad je Rim osvajao nove prostore, on ih je civilizovao, urbanizovao i unapređivao u svakom smislu. Vidite, kad je Rim osvojio sjevernu Afriku, cijena žita u Rimu je pala. A kad je EU ušla u Libiju, dobili smo haos. Evropi, dakle, nije stalo do civilizacijske misije, stalo joj je samo do dominacije.

U jednom intervjuu rekli ste da Srbija polako klizi u haos. Premijer Vučić tvrdi da Srbiju čeka pravi prosperitet?

– Čini mi se da se stvari ne odvijaju kako premijer kaže. U dijelu evropskih integracija on je dobio matricu i on to sprovodi. Isto važi i za odnose s MMF-om. Ali, u dijelu gdje treba samostalno da uredi državu, da izgradi institucije, pravni sistem, da izgradi pravila igre – ne vidim da on to radi. Ne vidim da su urađene reforme pravosuđa, zdravstva, školstva, vidim dodatno rastakanje institucija, sistema na kojima počiva svako moderno društvo. Uzmimo za primjer sistem obrazovanja – jedna nacija da uradi sebi ovo što smo mi uradili s Bolonjom, ubacivanje „ambrozije“ u sistem ravna je samoubistvu nacije. Pa još ako u sistem pustiš pet stotina hiljada lažnih diploma, pa ljudi s tim diplomama prodru u sudstvo, zdravstvo, u crkvu, to je stravično. Tako smo došli do logike mladih ljudi koja kaže da nema smisla učiti za ovdje nego za inostranstvo.

To je kancer nacije, poraz bez presedana?

– To je krvoliptanje jedne male nacije koje ne može dobrim da se završi. Mi smo nacija kojoj je neophodna ljudska infuzija. Srbija kao matica srpskog naroda dugo je živjela na infuziji ljudskog kapitala. To je bila snaga Srbije. Sad zamislite situaciju u Glamoču, Trebinju, Drvaru, gdje u svakom mjestu 100 najboljih momaka završi gimnaziju i dođe u Beograd na studije. Pedeset odsto ostane u Srbiji. Srbija je bila mala Amerika, zemlja s najvećom migracijom na početku dvadesetog vijeka. A danas je Srbija takođe migrantska zemlja, iz nje mladi i obrazovani više odlaze nego što dolaze, pa se Srbija suočila s opasnošću totalnog nestanka, jer nema ko da dođe iz pomenutih krajeva. Slično je i u Srpskoj. Iz svih srpskih krajeva mladi odlaze u Čikago, Toronto, Novi Zeland. A istovremeno u Srbiji i Srpskoj lišavamo se najvećeg kapitala – mladih i obrazovanih ljudi koji odlaze da se ne vrate. Znači, u Srbiji, pa i u Republici Srpskoj, čovjek je višak. Beograd je izgubio supremaciju na Balkanu, jer ljudi iz Srpske, Slovenije, Makedonije, više ne ulažu novac u Beograd, što su nekad radili. Oni sad kupuju stanove u Beču, Pragu, Luganu.

S tim u vezi je i najava revizije Dejtonskog sporazuma na štetu Republike Srpske. Da li ovako onemoćala Srbija može da zaštiti Republiku Srpsku?

– Mislim da Srpska treba da štiti samu sebe, što još može, a i Srbija može da je štiti ukoliko uspostavi  jednu drugačiju komunikaciju sa Srpskom – da to ne bude isključivo komunikacija političkih partija i predizbornih obećanja, već komunikacija kroz školu i državne sisteme dvije srpske zemlje. Danas zapravo nije jasno šta mi jedni od drugih hoćemo, nemamo ideju i ne činimo dovoljno u vezi s tim pitanjima. Izgubile su se intelektualne veze, recimo…

Profesore, utisak je da sve vlade koje su stolovale u Beogradu od 1995. do danas nekako nisu stale iza Srpske, nisu je prigrlile s idejom da je unaprijede, podignu?

– Moraju se graditi slojevite i svestrane veze između dvije srpske države, da se ta saradnja izdigne iznad tekuće politike, da se ta saradnja svede na dio nacionalne ideje i nacionalnog korpusa, da, recimo, imamo prirodne veze između univerziteta iz Beograda i Banjaluke. Mi zapravo ne shvatamo blagoslovenost većeg prostora. Nažalost, Srbi se i dalje množe dijeljenjem, što svakako nije dobro… Generalno, problem u Srbiji i u Srpskoj jeste u tome što nema institucija koje bi obavljale svoje poslove po difoltu. Treba postaviti pitanje – možemo li zajedničkim snagama napraviti jednu prosvijećenu administraciju, dobru bolnicu u Banjaluci, tri vrhunske gimnazije u Srpskoj. Pa, možemo, ali nismo. Ovako, svi ćemo postati Megatrend, jer oni koji valjaju u ovi uslovima postaće ništa, što razara i Srpsku i Srbiju. Ukratko, mi nemamo saznanje blagoslovenosti uređene države koja služi narodu, pa zato imamo partokratsku državu koja je alat za otimanje.

Zbog čega sve vlasti u Srbiji od 1980. pa kasnije i u Srpskoj liče jedna na drugu?

– Liče, jer kod Srba ništa nije domišljeno. Ovdje je pojam države nešto tuđe, jer su nam dugo na ovim prostorima stranci organizovali državu, pa se i dalje ponašamo tako da to treba razoriti, potkradati, varati, pljačkati. Ne pjevaju uzalud svako jutro Amerikanci: „Bog blagoslovio Ameriku i mene što sam tu rođen.“  Većina Srba kad se probudi pomisli: „Proklet bio što se rodih ovdje, bolje bi bilo da sam u vodu skočio.“ Zbog toga se kod nas često događaju manje ili veće revolucije, prevrati, a nijedan vlastodržac u Srbiji nije normalno završio.

 

Izvor: http://pressrs.ba