Petar Sarić živi i stvara u enklavi na Brezovici

“Ovde se sa sumnjom rano ustaje i kasno odlazi na počinak. Muka i nada veruju da će, jednog dana, ućutkati jedna drugu. Kad muka zagalami, nada se utiša; kad je nada glasnija, muka se primiri. Ali se nadam da ponovo nećemo ginuti za Kosovo, da ga nećemo oslobađati od jednog osvajača, već od mržnje! Čovek će morati da pobedi mržnju“, kaže Sarić.

 

Pesnik, pripovedač i romanopisac Petar Sarić važi za najboljeg pripovedača u posleratnoj knjiženosti srpskog juga. Za roman „Sara“ prošle godine je dobio prestižnu nagradu „Meša Selimović“ koju dodeljuju „Večernje novosti“ najdarovitijim stvaraocima. Dobitnik je i Vukove nagrade.

petar sarić

Petar Sarić je rođen u Tupanu u Crnoj Gori, ali je najveći deo života proveo na Kosovu i Metohiji, gde i danas živi i stvara – na Brezovici. Nikada nije ni pomislio da napusti kućni prag, a i kako bi mu to palo na pamet kad ga najviši planinski vrh Šar-planine, Ljuboten gleda sa svih strana. Nedavno je Petar Sarić sa suprugom boravio u Kanadi kod svoje dece, ali se posle dva meseca silno uželeo krajolika svojih očiju i duše koji inspirišu tako i toliko da se doseže i sam vrh u književnosti.

Gospodine Sariću, Vi ste stvaralac iz enklave; figurativno i stvarno, pisac iza žice. Recite nam, kako je za pisca stvarati u takvom okruženju, gde mira ima i nema?

– Ima trenutaka kad pomislim da mi, što se pisanja tiče, nigde nije tako uređeno kao ovde. Međutim, takva pomisao naiđe sama, i ne pitajući, i ne najavljujući se. Ona je, kao da sam je zvao, postala moja. Pa ipak, kad se ona odomaći, vidiš da od nje nema odbrane. Ostalo mi je jedino da sumnjam u nju. I u sebe. Ovde se sa sumnjom rano ustaje i kasno odlazi na počinak. A kad naiđe noć, u kojoj se koliko-toliko spavalo, onda pomisliš da nešto nije u redu. Ovih dana sa suprugom bio sam u Kanadi, kod naše dece. Ostali smo dva meseca. Tamo smo uživali u pogodnostima kakve nismo znali da postoje. Tome su doprinela naša unučad: Isidora, Sofija, Filip i Marija. Ali potonji dani su nam se odužili: jedva smo čekali da se vratimo na Brezovicu. I prvi put smo shvatili da Brezovica i Kosovo nisu pakao, pa smo odmah počeli, mesto te strašne reči, da tražimo drugu. Zahvaljujući našim malim unucima, Damjanu (3) i Davidu (1), koji žive s nama, sigurni smo da ćemo tu reč naći.

Šta Vas opterećuje i muči, a šta motiviše u radu ovih 16-17 godina od ratne 1999. godine ?

– Muka i nada veruju da će, jednog dana, ućutkati jedna drugu. Ne znam šta bi ostalo kad bi jedna, ili druga, iščezla. Kad muka zagalami, nada se utiša; kad je nada glasnija, muka se primiri. One se, kao da rade jedna za drugu, stalno smenjuju. Bez jedne ne bi bilo druge, kao što bez svetlosti ne bilo tame, ni tame bez svetlosti. Bez njih – da se držim Vašeg pitanja – ne bi imalo šta da nas motiviše. Ne bi bilo života koji poznajemo.

Koliko se na Vas odnosi stara srpska izreka koja kaže: ”Odakle si, odakle mi je i žena”?

– Da, to je lepa, šaljiva, ali isto toliko i istinita, izreka. Ja je u potpunosti prihvatam. Brezovicu i Kosovo smatram svojim drugim zavičajem. A onom ”prvom” zavičaju, u kom sam rođen i u kom sam odrastao, ništa time nije uskraćeno: sa ove (i vremenske i prostorne) daljine češće mu se, u mislima vraćam, no da sam za stalno ostao u njemu.

U čemu je suština ostanka i opstanka srpskog naroda na Kosovu i Metohiji? Kakav je to čovek kosovski Srbin?

– U tome što verujem da je ono, čak i danas kad je možda gore no je ikad bilo, nezamislivo bez srpske istorije, kulture… Čekali smo pet stotina godina da Kosovo bude oslobođeno od Turaka. Jevreji su, svoj oslobođeni Jerusalim, čekali mnogo duže. Ali se nadam da ponovo nećemo ginuti za Kosovo, da ga nećemo oslobađati od jednog osvajača, već od mržnje! Koliko će to naše novo čekanje potrajati, sami Bog zna. Kosovske Srbe krasi strpljenje koje je isto što i mudrost. Istoriju Kosova, bez njih, nemoguće je naučiti.

Dobitnik ste prestižne književne nagrade ”Meša Selimović” za roman ”Sara” koju ”Večernje novosti” dve i po decenije dodeljuju najdarovitijim stvaraocima. Šta poručujete ovim delom?

– ”Sara” je proza na kom sam dugo radio. Na jednoj strani je ljubav, na drugoj podele i mržnja. Vatra i voda. Samo što ta voda ne gasi vatru. Moguće je da je raspiruje. Takva je i Sara: ona nosi i fizičku i duhovnu lepotu. Njeno fizičko lice ne bi bilo tako lepo bez duhovnog; njeno duhovno lice ne bilo tako lepo bez fizičkog. Sve moje ljubavi sabrane su u njoj. Kad neko delo dobije značajnu nagradu, mnogi čitaoci skloni su da to delo proglase boljim od nenagrađenog. A vreme – za koje je rečeno da je nepotkupljivo i zato nepogrešivo – često stane na stranu nezapaženog dela.

Izjavili ste negde da je porodica luka spasa za brodolomnika. Šta se, prema Vašem mišljenju, dešava sa porodicom u Srbiji, zašto gubi snagu i zašto joj se konci kidaju?

– Ako je porodica zdrava, zdravo je i društvo. Rak rana jednog društva je uništena porodica. To društvo, s takvom porodicom, pobedilo je samo sebe. A to je najgori, i konačni poraz. Kad naiđu zla vremena, porodica je ta koja nam omogućava da preživimo, da ne poludimo. Porodica je koren svakog društva: da li će oluja oboriti stablo, zavisi kakav mu je koren. Taj koren, kod Srba, još uvek nije truo. I ovde, u Sirinićkoj Župi, biju snažni vetrovi, ali mi, zahvaljujući šarplaninskim vencima, više čujemo buku iza tih venaca no što se rvemo s olujom. Zdrava porodica brani i od nasilnika i od buke.

Kako ste se osećali u vreme ”bitke za manastire” prošle jeseni, odnosno zahteva Prištine da uvede Kosovo u UNESKO i da li ste verovali u pozitivan ishod?

– To je ono što me najviše hrabri. I porušeni manastiri su neuništivi. Neuništiv je, tako, Akropolj… I da je odlučeno da manastire čuvaju isti oni koji su ih rušili, koji ih ruše i koji će ih rušiti, ne bi bila uništena misao o njima. Čovek će morati, pre no izazove opštu kataklizmu i svoj konačni nestanak, da pobedi mržnju, to jest samog sebe. Tada, ako u tome uspe, ni manastire neće imati od koga da čuva…

Verujete li u povratak?

– Verujem.

Kako ste uspeli da sačuvate svoj zavičajni govor u sredini u kojoj se drugačije govori?

– Svoj zavičajni govor sačuvao sam tako što mi nije padalo na pamet da ga čuvam. Jer taj govor je lek, posisan s majčinim mlekom. Te reči same se pamte. Ostati bez neke od njih bilo bi kao da su ti amputirali neki deo tela.

Izvor: Jedinstvo
Autor: Slavica Đukić