DOČEK BUŠA U „ONO VREME“

Prvi odlazak na aerodrom značio je da Marko sačeka oficira iz WHCA (White House Communication Agency). Našavši se sa gospodinom Smitom u lobiju dolazaka, rukovali su se i krenuli ka hotelu Intercontinental gde je bila njegova baza.

 

Nakon nekoliko dana došli su i ostali – dva aviona, jedan Hercules u kome se prenose automobli predsednika i ostala oprema sa članovima obezbeđenja. Svi su bili smešteni u hotelu Intercontinental i ceo hotel im je bio dostupan.

rent-a-car

Marko bi gospodina Smita vozio do ambasade nekoliko puta, gde je upoznao i neke vozače, naše ljude. Nekolicina su izgledali kao marinci, valjda im je to bio ideal, prototip muškarca koji su ošišani na nularicu iznad ušiju i dvojkom na temenu, sa obaveznim marinskim cipelama.

Jednom prilikom dok je bio u ambasadi, jedan od vozača upita ga je hoće li da pogleda kola kadilak, zvana „zver“, koji je bio čuvan u garaži. Marko је potvrdno odgovorio i sišli su u garažu. Ugledao je dugačka-produžena kola sa 4 vrata, a vozač ga upita hoćeš da vidiš kako izgleda unutra. Marko je pokušao da otvori zadnja vrata, no bez uspeha. Odgovori mu da ta vrata imaju hidrauliku i teže 300 kg i na dugme se hidraulika pokreće, što mu je i pokazao.

Šta je „hacker“?

Tri dana je Marko vozio g. Smita od lokacije do lokacije, mesta na kojima će biti postavljana tehnika, antene i kablovi – lokacije duž maršrute kojom će se kretati predsednička kolona. Jedno mesto na kome je ekipa postavljala antene, kablove i ostalu tehniku bio je toranj na Aerodromu.

U međusobnoj komunikaciji među oficirima, Marko je često čuo reč “hacker“ i nije znao značenje te reči. U pogodnom trenutku pitao je gospodina Smita, šta to znači, da li to ima veze sa rečju “hooker“, neozbiljno i glupavo. Smit se samo nasmešio i rekao da se reč „hacker“ koristi za vezu.

Jedno jutro trebalo je po dogovoru da Marko dođe u 7 sati u Intercontinental. Ali sat-zvono nije zvonilo za buđenje. Telefon je zazvonio oko pola osam, a sa druge strane čulo se samo:“Marko, you are late!“ Kao grom da ga je udario. Najbrže se spremio i brzinom munje se sjurio kolima do hotela, međutim bilo je kasno. Gospodin Smit je već otišao, te Marku nije preostalo da dođe do Dvora i dobije ukor za netačnost. Ipak, nije dobio ukor, a usledilo je izvinjenje i obećanje da se to nikad neće ponoviti.

Pet dana Dragiša i Marko su dolazili preko velike gvozdene kapije u Beli dvor na posao. Izgledalo im je kao na filmu: Dvor, velika kapija, uniformisano obezbeđenje, aleja do dvora. Takođe imali su tu privilegiju da vide delom njegovu unutrašnjost. Marko je dva puta sa kolegom ušao u Beli dvor da se okrepe, tada je prvi put imao prilike da delom pogleda gde nam je živeo Kralj. Prvo šta je na njega ostavilo poseban utisak bila su velika vrata od mahagonija sa visokim sjajem. Po ulazu u prvi deo, predvorje sa stepenicama za gornje odaje, izdvajalo se izgledom – unutrašnjost, nameštaj i nekoliko velikih umetničkih slika.

Spreman da isprazni šaržer

Treći dan je video deo obezeđenja prvog prstena oko potpredsednika Buša, došlo je automobilima i kombijima američke ambasade ispred Belog dvora. Gledao je kako desetak članova obezbeđenja vade iz kombija veće torbe, pune raznih objekata-predmeta službe, većinom afroamerikanaca visine od 190 cm u proseku, ali bilo je i nekoliko belaca. Jednog od njih koji je bio stariji i malen rastom Marko nikad neće zaboraviti. Jednom prilikom prišao mu je, približio se na pola metara i postavio mu neko pitanje. Tokom odgovora, tom tipu oči su „šarale“, a izgled očiju bio je veoma neprijatan, surov i leden. Možda najbolji opis bio bi da je tip bio spreman ako samo primeti neku opasnost da isprazni šaržer pištolja u nekog.

Marko je odahnuo kada se ovaj udaljio. Među njima bio je jedan, pretpostavlja se šef obezbeđenja iz ambasade koji je jedini bio spreman na neku reč, dve u polušali uz put, svi ostali su se držali strogo profesionalno i bez ikakve želje da izlaze iz okvira službe.

Dan u kome je sve bilo napeto, posebno u službama obezbeđenja, konačno je došao. Avion sa potpredsednikom SAD Džoržom Bušom sleteo je i posle izvesnog vremena i protokola, gorepomenuti automobil kadilak „zver“ približavao se sa pratnjom Dvoru. Svi vozači i ostali koji su čekali dolazak bili su upozoreni da ne prilaze kolima na 30 metara. Kolona se zaustavila i Džordž Buš senior je posle provera mogao izaći iz kola. Sačekao ga je Mika Špiljak. Sve je bilo završeno za sat vremena i kolona se uputila dalje po protokolu, ka Palati Federacije pa aerodromu.

Sutra je Marko došao po g. Smita u hotel gde su se pozdravili, a autom ambasade je otišao na aerodrom. Od gospodina Smita dobio je za uspomenu i sećanje prigodan dar – fotos predsednika Regana i Bele kuće. Što je od Amera i dovoljno.

Nastaviće se…

Pročitajte i PRVI DEO

Autor: Zoran Lazarević