Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Duhovnost

Protojerej Gojko Perović: Domovina se brani ljepotom

OKO NAS SU PREVARENI, UBIJENI I RAZOČARANI, ALI…

Protojerej Gojko Perović kaže da vremenu kad su sva rodoljublja ovog svijeta kompromitovana nasiljem, izdajom, mržnjom, interesom, Hoseini dokazuje da se domovina najjače i najljepše brani – ljepotom.

 

„Domovina se brani lepotom i lepim vaspitanjem“. Ovih stihova Ljubivoja Ršumovića sam se sjetio kad sam završio čitanje knjige Hiljadu čudesnih sunaca avganistanskog pisca Haleda Hoseinija. Evo javno i oduševljeno se pridružujem neizbrojivom skupu čitalaca koji su postali „poklonici“ ove predivne, rodoljubive literature. A ovdje ne mislim samo na Haledova „sunca“, nego i na njegove „zmajeve“ i „planine“.

srpska nošnja

Sve tri knjige su spomenici lijepe i pitke pripovjetke; biseri majstorskog psihološkog profilisanja likova (koji jesu imaginarni, ali istovremeno mogu biti, i jesu, „svako od nas“); primjeri potresnog opisa i tumačenja ratnih zbivanja (čiji temelji su nekada naizgled uzvišeni, a češće krajnje prizemni i zvjerski); – i konačno dokazi istinskog rodoljublja, najljepšeg rodoljublja, jedinog mogućeg i jednog smislenog rodoljublja. Zemlju i narod koje smo znali samo iz enciklopedija i igara „zanimljive geografije“, zavoljeli smo kao svoju, zahvaljujući Hoseinijevim romanima.

Kao i većina privrženika ovog majstora pera, dugo sam oklijevao da poslije Lovca na zmajeve otvorim sljedeću njegovu knjigu, bojeći se razočarenja, ubijeđen da se umjetnički domet i ovaploćenje ljubavi prema rodnoj grudi, koji su „eksplodirali“ u prvom romanu – jednostavno, ne mogu, ni iz bliza, ponoviti. I na svu sreću, opet poput većine, prevario sam se. Prevarih se, pa pročitah A planine odjeknuše, i tada svatih da sam se prevario i u pogledu sopstvenih predviđanja. Još jedna odliča knjiga. E onda sam, gladan i žedan, naredne Hoseinijeve knjige, „u jednom dahu“, pročitao „čudesna sunca“. I osjećam se bogatijim čovjekom.

Bolje od kakve internet-prezentacije, od ćaskanja na forumu, od impresija sa fejsbuka… ubjedljivije od ne znam kakvog igranog ili čak dokumentarnog filma, Hoseini je, u ova tri romana, svijetu približio svoj drevni Kabul, svoj nestvarno lijepi Avganistan. Snažnije od bilo kakve vojne sile, on je srušio predrasude našeg svjetonazora o toj srednjoazijskoj državi – kao gnijezdu fundamentalizma i kulturne nazadnosti. Vještije od najboljeg diplomate, ovaj pisac razgrće slojeve talibanskog nasilja, mudžahedinske nesloge i komunističke jednostranosti… i prikazuje nam onaj stvarni šarenoliki Avganistan, vitalan još od antičkih vremena, njegovan u persijskoj kulturi i na persijskom jeziku… zemlju koja je dom mnogim narodima i kulturama… središte onog islamskog života i bogosluženja, koga bi svaka hrišćanska duša prepoznala kao srodnog u patrijarhalnosti i monoteizmu.

Ostavljajući po strani ono što je možda najbolje kod Hoseinija… njegov pripovjedački genij; njegovo umijeće da shvati i objasni susretanje i ratovanje različitih interesa političkog i kulturnog uticaja; njegov dar da izgradi izvanrednu ljubavnu priču, takvu da nalikuje onima iz naših života, a opet takvu da ne zaostaje za mitskim Tristanom i Izoldom, Erosom i Psihom… sve to, dakle, ostavljajući po strani, stojim ushićen pred njegovom ljubavlju prema domovini.

U vremenu kad su sva rodoljublja i domoljublja ovog svijeta kompromitovana nasiljem, izdajom, „mržnjom prema drugome“, sitnim, prizemnim interesima koji su kamuflirani uzvišenim patriotskim rječnikom, – Hoseini pokazuje i dokazuje da se domovina najjače i najljepše brani ljepotom! Kao duhovni srodnik Ršumovića, Hoseini nasuprot rata, tenkova, ideološkog nasilja i kvazi-vjerskog fundamentalizma… stavlja ljepotu kao stvarni i pravi razlog svakog istinskog rodoljublja. Ljepotu Božije tvorevine, ljepotu ljudi i ljubavi u, naizgled, običnim malim životima, ljepotu nade i vjere, ljepotu porodičnog doma (i onda kada on postoji, i onda kada za njim čeznemo), ljepotu kulture i narodnog predanja (koje izlaze iz tog istog porodičnog doma)…

Ljepota njegovog Avganistana, za mene, postala je ravna ljepoti Lovćena i Jadrana; njegov Kabul sam doživio kao Cetinje; a njegove prognanike koji i dan danas stranstvuju po Pakistanu i Iranu, žalim i saosjećam sa njima, kao što je Njegoš žalio za Kosovom.

I eto čarobne a opet stvarne moći lijepe književnosti! Spaja nespojivo, zbližava ono što, u realnom životu, valjda nikada ne bi moglo ni trebalo da se sretne. Vraća nadu i vjeru, u ovu sumornu viziju svijeta i čovječanstva. Jer nama se danas čini da je čovjekova vrijednost – potrošena. Čini nam se da je sve lažno, i da više ne umijemo ništa cijeniti… na onaj uzvišeni način. Ne umijemo cijeniti… ne umijemo voljeti. Oko nas su prevareni, ubijeni i razočarani. Ali baš onako, kao što se, u sva tri romana Haleda Hoseinija, glavni junaci ne predaju, kao što se oni uvijek na kraju vraćaju u ratom sprženu i izobličenu zemlju, da bi tamo našli i iskopali „kariku koja nedostaje“ za lančić ljudske sreće – tako i mi, motivisani njegovom umjetnošću, tražimo, baš na mjestu gdje smo pali, gdje smo poraženi – snagu da ustanemo. Da iz posustalih i mrtvih – vaskrsnemo, da od ružnih i deformisanih, opet budemo lijepi. Da opet cijenimo, to jest da volimo svijet oko sebe.

Autor teksta je protojerej-stavrofor Gojko Perović

Izvor: Mitropolija.com

Ostavite komentar

Ostavite komentar

https://www.bastabalkana.com/wp-content/uploads/2019/04/Dr-Milena-Šćepanović-proktolog-hirurg-ordinacija-Proktomed.jpg
Golden Sweden Bitter GIF baner 336x280