NAPORAN I „PRLJAV“ POSAO

U pčelarenju ima nekoliko poslova koje svaki pčelar želi nekako da izbegne. Jedan od takvih je i pčelinji vosak, odnosno topljenje potamnelog voska (saća) sa ili bez izrezivanja iz okvira. To je potpuno razumljivo jer je u slučaju izrezivanja saća iz okvira reč o napornom i prilično prljavom poslu. Zatim sledi topljenje u topionicima raznih oblika i načina topljenja.

 

Sunčani topionik je ubedljivo najjednostavniji, najjeftiniji i najčistiji uređaj za topljenje voska. Tu nema dileme, navedeni posao se obavlja lako i čisto. Na žalost kod ovog načina dobijanja čistog voska postoje i nekoliko bitnih ograničavajućih faktora.

pčelar

To je pre svega kapacitet, odnosno broj okvira koji se u jednoj šarži može ubaciti u topionik. Uobičajeno je to jedan okvir, manji broj pčelara ima topionik u koji se mogu postaviti dva okvira a veoma retki su topionici gde se mogu istovremeno topiti više okvira. Drugi, mnogo veći, ograničavajući faktor je vreme topljenja (godišnje doba) koje u potpunosti zavisi od broja sunčanih sati tokom dana. Onda kada bi pčelaru odgovaralo da se topi vosak, a to je u rano proleće i u kasnu jesen, sunčanih sati ima manje a i tempertaura vazduha je niža. Pčelari sa manjim brojem košnica su stoga prinuđeni da saće za topljenje sačuvaju od voskovog moljca sve dok se ne stvore uslovi za njihovo topljenje. To zahteva dodatni rad i troškove čuvanja voska do toplih, sunčanih letnjih dana.

Topljenje voska u kazanima uz presovanje kroz slamu ili gustu i jaku tkaninu je svakako najprljaviji način dobijanja voska. Pored isecanja saća iz okvira zahteva i loženje vatre ispod kazana, presipanje istopljene mase voska i kokona u vreće, prenos do prese, presovanje pa ponovo stavljanje u kotlanku da se još jedan put zagreje pa ponovo pod presu. Mnogo fizičkog rada i prljanja. Nije ni čudo da se ovaj način dobijanja voska masovno napušta. Najbitniji nedostatak ovog načina je da se u voskovarini (droždini) zadržava oko 25% neisceđenog voska. Takvu droždinu za male pare veoma rado otkupljuju pojedinci.

pčelinji vosak

Saće i topljenje voska

Parni topionik sa presom sa druge strane omogućava topljenje u svako doba godine ali zahteva onaj najteži i najprljaviji deo posla – isecanje saća iz okvira. Užičene okvire posle isecanja treba osloboditi ostataka žice, ostrugati vosk i propolis a saće istopiti uz popriličan utrošak struje za grejanje vode u topioniku. Obično su kapaciteta do 10 izrezanih tabli saća a proces topljenja traje oko 60 minuta. I tu se veoma često dešavaju kvarovi jer pčelar ne naspe dovoljno vode pa pregorevaju grejači. Osim toga postoji i velika opasnost da se zbog nepažnje doživi strujni udar što ove topionike svrstava u opasne alatke. Topionik nam omogućava topljenje bez obzira na vreme (baš onda kada nam je to najpotrebnije) ali pored nabrojanih nedostataka ima još jedan. U droždini (voskovarini) ostaje do 20% voska koji se prilikom topljenja zadrži u kokonima iz kojih ga je veoma teško izvaditi jer se saće u topionik uglavnom ubacuje u horizontalnom položaju pa se zagrevanjem kokoni napune. I voskovarinu iz ovih topionika pojedinci rado otkupljuju jer za malo novaca dobiju dosta voska.

Savremeni topionik

Najbolji, najekonomičniji, najlakaši i najčistiji način topljenja saća je topionik u kojeg se okviri postavljaju isto onako (vertikalno) kako stoje u košnici. Iz njih pčelinji vosak slobodnim padom izlazi napolje, curi u posudu u kojoj ima neka količina vode. Ceo postupak neodoljivo podseća na sistem za pečenje rakije, samo je mnogo jednostavniji. Droždina se zadržava u rešetkastoj korpi i posle svake šarže se izbacuje zajedno sa okvirima koji ostaju užičeni. Kapacitet im je od 20 do 40 okvira na sat što ih pored odsustva prljanja i isecanja svrstava u veoma jednostavne a u zavisnosti od materijala od kojeg su napravljeni i načina grejanja u manje ili više ekonomične uređaje. Donedavno su pravljeni tako da se u jednom delu postavljaju okviri a da se para proizvodi i dovodi iz drugog. Najnoviji su pojednostavljeni pa se sada sve odvija u jednom delu što pojeftinjuje investiciju, pojednostavljuje rad pa potpuno izostaje opasnost od povreda i opekotina. Pri nabavci je potrebno imati na umu da su topionici napravljeni od rostfraj (prihrom) lima skuplji i manje ekonomični (troše više energije za grejanje po okviru jer prohrom loše provodi toplotu) od onih napravljenih od kotlovskog crnog lima koji ravnomerno provodi toplotu na ceo topionik. Istini za volju rostfraj topionici, onako sjajni, izgledaju lepše ali zar je to potrebno za topljenje voska? Ovde je još potrebno napomenuti da se savremeni topionici mogu grejati na razne načine:drvima, na struju i butan-propan gasom. Najkvalitetnije i najsigurnije je grejanje propan-butan gasom jer garantuje istu temperaturu u topioniku (100-115 stepeni Celzijusa) tokok celog procesa topljenja čime je obezbeđen kontinuitet, kapacitet do 40 okvira na sat i dezinfekcija kako voska tako i okvira. Kada se iz ovog topionika izvadi korpa i rostfraj tacna topionik se pretvara u „kazan“ u kojem se jednostavno, uz dodatak 1 kg masne sode u 150 litara vode, mogu iskuvavati (dezinfikovati) okviri i celi nastavci.

Prečišćavanje voska

Vosak dobijen iz sunčanog topionika, kao što je napred rečeno potpuno je čist za dalju upotrebu bilo za izlivanje satnih osnova, pravljenje sveća ili upotrebu u kozmetičke svrhe.

Onaj dobijen iz ostalih gore navedenih načina topljenja obično bude manje ili više zaprljan (sadrži manje ili više čestica nečistoće). Za vreme topljenja preporučuje se da se ispod lule (cevi) iz koje ističe vosak iz uređaja postavi žičana cediljka da se odmah odstrane krupniji komadi nečistoće koju vosak nosi prilikom izlaska iz topionika. Da bi ga prečistili (mislim da je bolje reći oprali) potrebno ga je nekoliko puta pretapati ali tako da mu se obezbedi veoma lagano (dugo) hlađenje uz napomenu da je potrebno da se u posudu u koju se pretapa naspe vrela voda kako se ne bi stvorila kora (stvrdnuti vosak) na donjem delu kalupa koja bi sprečavala primese da se istalože ispod voska. Pretapa se do željene čistoće (boje) već prema nameni za koju je predviđen. Za pravljenje sveća dovoljno je pretopiti ga dva puta pa sveće neće pucketati prilikom sagorevanja. Još svetliji-čistiji vosak se dobija upotrebom veće količine vrele vode u prihvatnom sudu a potpuno svetlo žut kada se u treće pretapanje dok je još u tečnom stanju doda limunska kiselina (limuntus, u zavisnosti od količine voska) i odmah dobro promeša pa ostavi da se polagano stvrdne. Naravno da je posle svakog pretapanja i laganog hlađenja potrebno sa donje strane kalupa ostrugati nakupljene primese.

Izvor: Agropress.org.rs