Meni je život u gorki čemer pretvorila, a sebi je uradila da gore biti ne može

Eto, tako ja moju, da kažem drugu ženu dovedem u onu staru kuću. Kod nje ti je sve išlo sa nekakvom mukom. Da mi nije onog drugog sina zanijela i rodila, Bogom bi se zakleo da i nije k’o prava žena bila. I sve je to nekako išlo dok se onaj moj sin ne vrati iz armije. Odmah sam znao da za njih dvoje neće biti mjesta pod istim krovom.

Pokoj joj duši, spomenik sam joj lijep podigao, pomene joj držim redovno kako običaji nalažu, a i kuća mi izgleda pusta bez nje, iako, istinu da kažem, pravoga života nikada nismo ni imali. Nikad, baš ni jedan jedini dan.

Eto tako ti je to. Ti ako ‘oćeš vjeruj, a ako nećeš, šta ti ja mogu. Pravo da rečem, meni ni danas nije jasno ko je za to sve kriv, ja ili ona, ili neka nečista sila. Sam Bog to zna, ili valjda đav’o, jer božije nije da čini ljude nesretnim.

samoća

A i počelo je onako bez veze. Ni sam ne znam kako? Krenuo ja iz sela u Bačku da berem kukuruz. Tamo sam i nju sreo. Došla sa jednim svojim iz Like. On je izvuc’o pa ostavio golu k’o pištolj, bez prebijene pare u džepu.

Ja opet mlad, željan ženskâ, a u selu gazdinske kćeri na mene ne gledaju, iako sam, pravo da kažem, bio naočit. Nema druge, već se nekako primaknem njoj. Vidim ja, ona bijedna, gladna, presamitila se k’o prazna vreća. Kupim hljeba, slanine i crnog luka. Pozovem je, pa sjednemo iza neke slame i tamo ručamo. Uveče smo zajedno i spavali. Nismo se više ni rastajali. Povedem je sobom u Bosnu, baš u onu staru kuću gore na brdu, što je lani izgorila.

Zapalili je neki kurvari iz čaršije. Navadili se sad pa svake subote i nedjelje navale na selo. Dolaze sa ženskinjem i usput oberu sve k’o mravi, i vrisinju, i malinu i jagodu. Sve živo odnesoše, a iza sebe samo pustoš ostave. Prazne konzerve, kese od plastike i drugo smeće. Ma šta je meni? Zaboravio sam na ono što sam počeo da ti pričam. Da se vratim tamo gdje sam počeo.

Eto, tako ja moju, da kažem drugu ženu dovedem u onu staru kuću. Jedini sin što mi je ostao iza rata bio je u vojsci. Služio armiju. Prvu moju ženu i još troje nejake djece pobili dušmani četeres’ i prve.

E, dok smo bili sami, sve je išlo u redu. I oprala mi, i okrpila, i skuvala, i sve drugo je uradila što je trebalo. I za motiku je znala da prihvati. Pravo da kažem, bila je i čista. Što se tiče rada i urednosti nije joj bilo mane.

I sve je to nekako išlo dok se onaj moj sin ne vrati iz armije. Kada ga je vidjela prvi put u kući, prosto se izvratila. Odmah sam znao da za njih dvoje neće biti mjesta pod istim krovom. Znaš kakve su nekad bile naše seljačke kuće? Nema više od dvije prostorije. Odmah kad uđeš, u prvoj je ognjišće. Tu su sač i verige na kojima visi bronzir što se u njemu kuva. Gore nema tavanice, već samo grede. To se zove pantra. Na krovu imaju dvije rupe – odžaklije kroz koje dim izlazi. Gdje se loži i kuva, nema poda, a baška je soba gdje se spava. Tu ima pod i tavanica, a uveče se prostru dušeci. Ono što kažu, „veceja“ nije nigdje u kući bilo. Što bi Švabe rekle „abort“, bio je podalje u šljiviku ili iza košare, pa zimi nije bilo baš ni lako kada te na brzinu poćera. E tako, ukratko da znaš, kako je nekada bilo i kakav je život bio. O tome kako su se haljine prale i kako se lukšija spremala, pričaću ti drugi put.

Onda, kad se onaj moj vrati iz armije, prespava jednu noć u sobi sa nama, na dušeku što mu je, pravo da kažem, od matere ostalo. I ja i Mara smo tada spavali na dušecima koje je moja prva žena vunom napunila. Kada su nam oni razbojnici selo zapalili i čeljad pobili, pokupe što su mogli da nose i pljačkaju od naše sirotinje, ali Kutanjac sa svojim iznenada zapuca, a oni bjež’ kud koji, trkom dolje u čaršiju. Bjež’te gaće, usra vas guzica! Sve što su pokupili pobacaše, i tako osta i moja posteljina. Poslije sam je sklonio kod jednog Muslimana, i on mi je, Bog mu pomog’o, sačuva do kraja rata.

Ali nije to ono glavno, što ‘oću da ti kažem. Oću da rečem kako ona moja nesretnica, to jest druga žena Mara, neće mog Milana da vidi pod kućnim krovom. Tako već drugu noć nije u sobi prespav’o, nego otiš’o na tavan iznad pojate, tamo se zamot’o u sijeno, i nekako noć izdur’o.

Sutradan je otišao od kuće. Bila jesen. Kišovito i hladno. Nije se ni pozdravio. Poslije čujem otiš’o tamo u Njemačku. Dugo se nije javlj’o, ali od kako je Mara umrla, piše mi redovno za Vaskrs i Božić. Pošalje kartu, ali sve latinicom na nekom čudnom jeziku. Niko ništa ne može da razumije. Ćirilicu potpuno zaboravio, a čestita mi na švapske praznike. Eto! Posl’o mi i sliku u boji. Vidi se on, snaja – nije ružna, al’ nekakva žuta k’o obarena kokoš, i unuci koje nikad nisam ni čuo ni vidio, osim na slici. A imena im neka čudna. Od kako je Boga i svijeta, nikad se niko u našem selu nije tako zvao. Dok izgovoriš, treba jezik da polomiš. Pis’o ja jedanput za pomen u crkvu, pa ni pop nije mog’o pravo da pročita, već onako na brzinu smandrlj’o. A sada da ti još pričam o mojoj drugoj ženi Mari, ali da bi me bolje razumio, moram ti najprije nešto kazati o mojoj prvoj ženi Mileni. Jadnica, kažu da je živa izgorjela. Dušmani zapalili. Ni za grob joj se ne zna. Podigao sam joj spomenik na praznoj zemlji, malo podalje od pokojne Mare, i odmah sam dao da upišu i moje ime i prezime i godinu rođenja. Kad odapnem, pa me zatrpaju, onda će valjda neko naći da upiše godinu, a ako ni to ne bude, nije ni važno. Koliko miliona odavno leži pod zemljom bez ikakvog spomenika, a i za grob im niko ne zna.

A sad da ti kažem da je ta moja prva žena Milena bila pravi božji blagoslov. Ja sam u to vrijeme bio mlad i obijesan. Ma šta da ti kažem, ćaća me oženio, na znam jesam li im’o šesn’est godina. Znao sam nekad i da se dobro nakrešem, pa i da podviknem. Bog da mi prosti, dva-tri puta sam je i na pravdi Boga izmlatio. A ona? Nikad ona nije zlo zapamtila. Ja je uveče prebijem, a ona izjutra kao da ništa nije bilo. Kad se probudim, vidim, da prostiš, ruka joj ispod moje košulje. Čim ustanem, ona pred mene kafu i rakiju.

Ja se dignem onako mamuran. Skinem se do pojasa, pa na dvorište. Ona za mnom sa bokalom da mi polije da se umijem i zapljusnem tri puta kako su to i naši stari radili.

Uđem u štalu, a ona se sagne da radi nešto oko mala, ja čim vidim, navalim onako otraga. Znaš, u ono vrijeme žene nisu gaće nosile. Ona se ne otima. Samo viče: Nos’ te đavo, more ko vidit’, vrag te ubio i tu tvoju spravu. I tako nam Bog četvero djece dade.

Kamo puste sreće da smo imali pametniju gospodu, pa da nas u rat ne uvališe. Možda bi i dan danas zajedno bili i živili k’o sretni? Kada se sjetim njenog uvjek nasmijanog lica i one dobrote što je izlazila iz sve njene duše, sto puta mi dođe da se ubijem. Ubio bi’ se, Boga mi, nisam kukavica, ali nešto mislim, da je to sve što me je snašlo neka pokora. Nešto što je iznad mene, i što je odredilo da me snađe ova bijeda, jer dok je mene sudbina potrefila da se ovako u duši patim, ja mora da sam nešto veliko zgriješio, nešto sam učinio što se ne smije, nešto što nije dobro, ne po onim pisanim čaršijskim zakonima, što ih svaka šuša kad joj trakne prekraja i mijenja, već prema onima vječnim, pravednim i neuništivim koji i jedini jesu pravi zakoni, zato što su stalni i ostaju isti, za sve jednaki od postojanja pa do vječnosti. Možda je to zato što sam na pravdi Boga griješio kada sam dizao ruku na moju pokojnu Milenu, a možda sam nešto i u ratu zgriješio? U partizanima jesam bio. Borio se k’o i svaki drugi. Pucao i ubijao, ali onako pošteno. Puška meni, puška njemu, pa ko koga. Kažu da tako ubiti, kada se čovjek brani i za pravdu bori, nije grijeh. Po mome računu, grijeh je ubiti nemoćna, vezana čovjeka, makar koliki da je hajvan bio. A možda sam ipak ubio nekog pravednika? Možda sam i jedinka u majke ubio? Ko će znati šta se sve u onoj gunguli strefilo? Boga mi jednog, nekada je bilo tako gusto da nisam znao ni gdje je moja guzica, a kamoli kud pucam i koga ću ubiti? Samo jesam, nešto jesam zgriješio. To je sigurno. Ne bih se baš džabe ovako patio.

I još nešto da ti kažem o mojoj prvoj ženi, Bog da joj dušu prosti, i da joj da rajsko naselje. Samo kada se sjetim onih naših sretnih dana kada smo po cijelu noć zagrljeni spavali k’o jedno tijelo, kako sam ja tada bio sretan. To se bolan ne može nikakvim, ama baš nikakvim riječima iskazati. To je dragoviću moj ona prava ljubav i ljepota koja se teško nađe, ali eto ni to nije dobro, jer poslije velike sreće ostaje i velika tuga. Teška mora i tuga ostaje i grize dušu dok je čovjek živ. Imam osjećaj da ću i u onom času kada se budem sa životom rastajao još uvijek na to misliti.

A evo da ti kažem i nešto o mojoj drugoj ženi Mari i njenoj naravi. Bog mi je svjedok, bila je vrijedna i okretna, i to je sve. K’o žensko, u početku se pravila fina i pomalo mi ugađala, ali što je vrijeme više odmicalo, sve je prema meni bila hladnija i odbojnija. Kod nje ti je sve išlo sa nekakvom mukom. Da mi nije onog drugog sina zanijela i rodila, Bogom bi se zakleo da i nije k’o prava žena bila.

A dogovora sa njom nikad nikakva nije bilo. Moji poslovi je nisu brinuli, a uvijek je imala neke svoje tajne račune. I što je najgore, duša joj je bila slagat’. Slagat’ pa Bog. Aj’ kad čovjek slaže za nešto krupnije, al’ kad neko laže i petlja za neku sitnicu, onda to baš nema nikakvog smisla. A kada te neko dva-tri puta slaže i nasamari, onda mu poslije ne možeš vjerovati ni kada ti najčistiju istinu kaže. Tako je i bilo između mene i nje. Izgubilo se povjerenje. Niti sam ja vjerovao njoj, niti ona meni. Zajedno pod jednim krovom živimo, jedan ‘ljeb jedemo, ali svako sam u sebi nešto mozga i konta, i tako sve ide nizbrdo.

Dok je dijete bilo maleno, još kako i tako, ali što je sin više rastao, ona je gledala da ga okrene koliko je mogla na svoju stranu. Vidim ja, kako on raste, sve manje haje za ono što mu ja kažem, a njih dvoje čim se sastanu, sve nešto: šuš, šuš. Čim ja uđem u kuću, svaki eglen odmah prestane. Ustaju iza stola i svako na svoju stranu, a ja ostanem sam k’o neka budala i zevzek. Onda jednog dana navalili da mu kupim auto. Ne može, veli, dijete autobusom na posao. Mora da pazi na svaki minut da ne zakasni, jer ako autobus prođe, nema druge, već mora pješke, a to mu ne paše.

Ja se sa kupovinom nisam složio. Kako idu drugi autobusom, nek ide i on, ali oni nekako sastaviše pare i kupiše ga bez mene. Tek kad je Mara umrla, vidio sam da nema dukata što ih je na svom vratu u kuću donijela moja prva žena, hoću reći pokojna Milena.

Bilo kako bilo. Kupi se i auto. On potplati komisiju i brzo položi ispit. Učini to na svoju nesreću, jer ne prođe ni po godine, jednog dana sleti u jarak. Nije imao velike povrede, al’ u našoj ambulanti nisu imali kiseonik, pa je umro u kolima za hitnu pomoć, baš kada su ga vozili u bolnicu. Mara otad zanjemila. Sa mnom više nije r’ječ progovorila. Sama je išla sinu na grob, palila svijeće i nešto u sebi kontala. Iako sam je zvao da idemo zajedno, uvijek je išla bez mene i tamo su je jednog dana našli mrtvu. I meni je drugog sina bilo žao. Kako, po Bogu, da ne žalim svoje rođeno dijete? Ali istinu moram da kažem, nisam osjetio onu pravu pustoš i prazninu koju svaki čovjek osjeti kada mu neki blizak nestane. A to je stoga što smo u mislima bili daleko jedan od drugog. Eto! Otac i sin, pa jedan drugom stranci. Baš kao da su došli sa dva kraja svijeta. Šta drugo da ti kažem? To je sve. A to je tako moja nesretna Mara svojom ludom glavom učinila. Meni je život u gorki čemer pretvorila, a sebi je uradila da gore biti ne može. I šta sada ja tu mogu? Bilo pa prošlo. Takva nam je zla sudbina. Ne daj Bože ni najgorem dušmaninu, što kaže naš narod.

Autor: Branko Mićić