U PARI IZNAD NJE JAVLJA SE SEĆANJE

Stara džezvica, iznutra bela sa svetlosmeđim tragovima godinama kuvane kafe. Nostalgija, sećanje, emocije, nekadašnje raspoloženje, sve se to krije u njoj. Ostarila džezvica, oronula, izgubio se njen sjaj. Drška se klima. Pomislih, pratila nas je dok smo starili. I šta li je to na njoj što pobuđuje setu?!

 

Često volim da dočekam jutro na vikendici. Ima nešto mistično, nešto neobično, duboko emocionalno u tim jutrima. Biram jutra kad će granuti rano sunce, obasjati padine Fruške gore i približiti mi toranj na Iriškom vencu. Na dohvat ruke. Pomislim kako je nekad tako daleko, a u vedro jutro bez mnogo oblaka na nebu blizu. Nije to samo optička iluzija, to je igra prirode, jedna od mnogih koje retko zapažamo. Pokrivač na kauču je popreko, protresam i poravnavam jastuk, zatežem čaršav i prostirem preko. Vojnička navika.

stara džezvica

Puštam muziku, otvaram balkon i udišem svež vazduh punim plućima. Tu negde čuje se cvrkut, poneki udaljeni zvuk automobila, trava se svetluca od rose. Zanosi me osećaj slobode. Stojim, gledam preko doline, zelenilo buja početkom aprila, belo cvetaju grmlja i krošnje voćki. Jabuke su u punom cvatu. Ispod višnji i trešanja bele latice, svetlucaju i one prekrivene kapima rose. Nedavno pokošena trava ponovo počinje da štrči u busenovima. Nekoliko novih krtičnjaka viri iz zelenila, moraću ih zaravniti, pomislim. Nezgodno je kositi travu kad kosačica zapne za izdignutu humku…

Ulazim u sobu, tu na sudoperu nalazi se jedna stara džezvica. Iznutra bela sa svetlosmeđim tragovima godinama kuvane kafe. Na nekoliko mesta emajl se okrunio. Drška odlomljena i to na mestu gde se spaja. Nekada je korišćena u stanu. Kad su kupljene nove, odnešena je na vikendicu. Sipam vodu, uključujem ringlu i stavljam mali poklopac na nju. Odem da se umijem, obrijem. Dok se gledam u ogledalu razmišljam šta ću za doručak. Bareno jaje ili kajganu, parče ćureće salame i jogurt. Juče sam pojeo pomoranču i jabuku. Pročitao sam da je to deo neke medicinske dijete, pa reko’, da probam. U uputstvima stoji da se to doručkuje uz čaj i kafu dve nedelje. Prijalo mi je, ali danas me čeka posao u bašti, ostalo je još da se zaseje salata, blitva, rasade krastavci. Imam još nekoliko kesica drugog povrća. Kupio sam i kukuruz pa već nekoliko dana smišljam gde bi mogao da ne smeta. Ranije sam ga sadio u bašti, ali kad naraste počinje da smeta. Nosim se idejom da ga zasadim uz ogradu…

Poklopac na džezvici počinje da klepeće. Uzimam konzervu sa kafom, zahvaćam i umešam dve kašike. Stara mera, godinama mi prija jača jutarnja kafa. Dok se diže pena i širi miris sveže kafe, pazim da mi ne pokipi. Isključujem ringlu. Uzimam plastičnu čašu i sipam do polovine mleko iz frižidera. Pazeći da ne prospem kafu odlazim na balkon. Na stolicu stavljam džezvicu i šolju. Sipam kafu i njen miris u jednom momentu dopre do mojih nozdrva da bi se izgubio pod naletima jutarnjeg vetrića. Smeštam se u stolicu, pružim noge i lenjo dohvaćam šolju sa kafom. Prijatno je topla. I gutljaji. Uz bluz sa mog računara.

Dok srknem polako, gledam džezvicu. Nostalgija, sećanje, emocije, nekadašnje raspoloženje, sve se to krije u njoj. Nekad smo uz nju sedeli u prijatnom društvu. Ponekad sam u njoj kuvao kafu koju sam ujutro pio sa pokojnom suprugom. Koliko je vremena prošlo od tada? Mnogo. Godine su od kako je prestala da pije kafu. Još pre nego što je kod nje konstatovan tumor, pojavljivale su se alergije. Od tada joj kafa nije prijala. Samo ponekad čaj. U kopreni pare iznad džezvice kao da se pojavljuje magleno sećanje. Na jutarnje piće. Neobavezno asocijativno čavrljanje, poneku šalu. Uz tu džezvicu iznoslila su se i razmišljanja o problemima. Od onih svakodnevnih, kao briga o deci, do zdravstvenih. I, ti zdravstveni su postajali sve češći. Dominantniji…

Ostarila džezvica, oronula, izgubio se njen sjaj. Drška se klima. Pomislih, pratila nas je dok smo starili. I šta li je to na njoj što pobuđuje setu. Sad su i moje noge klimave. Ima li paralele u asocijacijama koje izaziva?

Prekinuh razmišljanje sa zadnjim gutljajem iz šolje. Naišla je moja mačka Lepa i skočila mi u krilo. Smestila se i počela da prede. Miris kafe je odavno nestao. Prepustih se još nekoliko minuta prijatnom društvu, muzici i svežini jutra.

Autor: Nikola Ostojić