JEDINSTVEN EKUMENSKI HRAM U SRBIJI

Crkva u Majdanpeku posvećena Svetim apostolima Petru i Pavlu specifična je iz više razloga. Izgrađena sa troja vrata, ova jedinstvena crkva u Srbiji svojevremeno je podignuta da bi pod svoje svodove okupila sve hrišćanske vernike – pravoslavne, katoličke i protestantske.

 

Pre raspada Jugoslavije za Majdanpek se govorilo da je kao Jugoslavija u malom. U ovom rudarskom gradu živelo u slozi i radilo 20 i više nacija i nacionalnih manjina.

crkva u majdanpeku

Napravljena sa odstupanjem od 19,5 stepeni u odnosu na osu istok-zapad: Crkva Svetih apostola Petra i Pavla u Majdanpeku

Pored najveće turističke pećine u Srbiji, „Rajkove Pećine“, koja je smeštena na svega 3,5 km od Majdanpeka, u izvorištu Malog Peka, kraj jezera Veliki zaton i tridesetak kilometara severoistočno od Majdanpeka arheološkog lokaliteta Lepenskog Vira u svetu najpoznatijeg po kamenim skulpturama, koje predstavljaju najstariju evropsku monumentalnu kamenu plastiku, Majdanpek je poznat po svojoj, u mnogo čemu jedinstvenoj crkvi Svetih apostola Petra i Pavla.

Rudno bogatstvo ovog područja doprinelo je da baš ovde čovek otkrije tajnu metala. Otkrivanjem praistorijskog rudnika Rudna Glava (3800-3200 p.n.e.) napuštena je teorija o Bliskom istoku kao kolevci rudarstva. Tokom dve decenije istraživanja otkriveno je 40 rudarskih okana i veliki broj rudarskih alatki.

Međutim, čuveno srednjevekovno srpsko rudarstvo u vreme Turaka biva vidno unazađeno. Sami Turci nisu mnogo marili za otvaranje rudnika, jer su danak, harač i slobodno pljačkanje bili dovoljni izvori bogatstva, a sa druge strane i Srbi, gde god su mogli, zatirali su tragove starih rudnika. Zato što je rudarski kuluk bio najteži, gotovo svirepi prisilni rad, pa je prirodno što se o tome pred Turcima radije ćutalo. Neki rudarski krajevi bili su kroz duži period sasvim pusti, jer je okolna raja bežala u zbegove – ili se selila u druga mesta – samo da izbegne robovski rad u rudnicima pod turskom vlašću.

Majdanpek nosi u svom imenu, pored ostalog i jasan beleg turskog rudarstva, a dokumentima sačuvanim u turskim arhivima duguje sećanje na svoj prvi pomen, daleke 1560. godine.

Miloš Obrenović, po uspešno izvedenom ustanku 1815. godine, nije smeo odmah u prvi plan da stavi otvaranje rudnika. Postojao je opravdan strah da će glasine o rudnom blagu Srbije otvoriti apetite velikih sila, na čiju se podršku računalo u diplomatskoj borbi za konačno oslobođenje. Tek posle hatišerifa iz 1830 godine, kojim Srbija dobija minimalnu nezavisnost, Miloš se osmelio na prvi korak: poziva strane stručnjake da izvrše prospekciju rudnog bogatstva Srbije i sačine plan njegovog korišćenja. Potom bira prve pitomce i šalje ih na stranu da izuče potrebne rudarske škole.

Stranac koga je Miloš pozvao u Srbiju da istraži njeno rudno blago, bio je baron Sigmund fon Herder, prvi čovek saksonskog rudarstva i po opštem mišljenju, vodeći rudarski stručnjak Evrope toga doba. Na području Majdanpeka boravio je s jeseni 1835. godine. Tragova starog rudarstva bilo je svuda, ali od mesta više nije bilo ništa: našao je samo „3 male kolibe sa tri vlaške porodice“. Smatrao je, međutim, da je „našao bakra i gvožđa u takom količestvu da će ovaj majdan jedan od najbogatijih u Jevropi biti“. Smelo se predviđalo da se rudnik toliko može razviti „da 10.000 poslenika ovde raditi i sebi prepitanije zaslužiti mogu“.

Svakodnevni težak i po život opasan rudarski posao, u ranijim vremenima predstavljao je pogodno tle za razvitak punog verskog života. Kako se po gradnji rudarskog naselja u istom našlo više različitih nacija, koje su sa sobom donele svoja nacionalna obeležja (jezik, veru, kulturu), javila se potreba za podizanjem crkve u koju bi dolazili i pravoslavci i rimokatolici.

Odluku o podizanju crkve doneo je knez Aleksandar Karađorđević 1855 godine, a na predlog tadašnjeg ministra finansija Pauna Jankovića koji je nadgledao radove na obnovi rudnika u Majdanpeku.

Malo je poznatio da je Uroš Knežević izradio plan za crkvu u Majdanpeku, koja je utemeljena 1856 godine, a osveštana najverovatnije 1859.

Uroš Knežević se po povratku u Beograd, oktobra 1847. godine vrlo brzo nametnuo kao slikar portretista i njegov uspon traje do pada kneza Aleksandra Karađorđevića. U to vreme, ističu istoričari umetnosti, bio je na polju portreta prvi slikar u Srbiji. Zbog toga ga knez Aleksandar angažuje da za potrebe dvora izradi seriju portreta velikana sprske istorije, upravo u vreme kada ministar finansija Paun Janković vodi intenzivnu akciju na podizanju crkve u Majdanpeku.

Kako je moglo doći do toga da jedan poznati slikar-portretista bude angažovan za izradu projekta majdanpečke crkve?

U nedostatku savremenih izvora, zasad, moramo se baviti pretpostavkama. Prvi se nagoveštaji daju naslutiti iz okolnosti da su se biografije slikara Kneževića i knjaza Aleksandra istorijski ukrstili upravo u tom periodu.

Knežević je dobro poznavao evropski svet, jer je akademiju završio u Beču, a knjaz odlično prilike u Majdanpeku, naročito njegovu ogrmnu zavisnost od stručnjaka iz katoličkih zamalja. Iz tih okolnosti, mislimo, nastaje opredeljenje za neobičan arhitektonski stil u kome se, na originalan način pravoslavni kanoni odevaju u dekorativnu formu evropske arhitekture 18 i 19 veka. Bondručni sistem gradnje sa opekom između drvene konstrukcije, pri kojoj drveni skelet ostaje vidljiv na fasadi i stvara ritam vertikala, horizontala i ukrštenih dijagonala – nametnuo se sam po sebi. Za ovaj – odnekud nazvani „švajcarski stil“ – imalo je tada, u Majdanpeku, puno opravdanih razloga, jer kako smo rekli, u ovom rudarskom naselju, našlo se više različitih nacija.

Crkva Svetih apostola Petra i Pavla specifična je, između ostalog, ne samo po stilu gradnje, već i po tome, da su joj severna vrata, prema predanju, koristili katolici, južna pravoslavci, a zapadni ulaz bio je zajednički za svadbe i sahrane. Južna vrata su zazidana u vreme radova.

Tako je crkva u Majdanpeku ne samo pravoslavna, već predstavlja jedinstven primer ekumenske pravoslavno–katoličko–protestanske bogomolje.

Crkva Svetih apostola Petra i Pavla ima spoljašnost nalik starim zgradama koje se mogu videti u Švajcarskoj, Austriji ili Nemačkoj. Kada se tome doda podatak da nije napravljena sa oltarom okrenutim prema istoku jasno je zašto su putopisci i stariji naučnici beležili da je srpski knez Aleksandar Karađorđević našao način da zadovolji verske potrebe pravoslavnog domaćeg stanovništva i stranih radnika – katolika i protestanata.

Napravljena sa odstupanjem od 19,5 stepeni u odnosu na osu istok-zapad, crkva je imala troja vrata, pa su prema varljivim zabeleženim sećanjima, uslovno severna koristili katolici i protestanti, južna pravoslavni, a zapadna, centralna vrata, bila su zajednička za svadbe i krštenja. Južna su kasnije zazidana, a za postojeću dilemu zaslužan je slikar Uroš Knežević koji je projektovao crkvu.

I Miloša Obrenovića, do danas gotovo neprevaziđenog srpskog političara i pragmatičara, kao i njegovog naslednika kneza Aleksandra Karađorđevića, možemo razumeti da su insistirali na potrebi ovakve crkve, kako bi zadržali i izašali u susret verskim potrebama stranih radnika koji su obnavljali i podizali siromašnu Srbiju, koja se lagano podizala i oporavljala nakon turskog jarma.

Autor: Slaviša Lekić, sveštenik

Izvori: Nadlanu.com, Paundurlic.com, Staraskola-mpek.edu.rs, Serbianforum.org, Vaseljenska.com