DA LI SAM TE ŽELEO?

Nemački pisac i prevodilac Hans Zal u delu „Sećanja jednog moraliste“ kroz niz pisama obraća se svom nerođenom detetu. U epistolarnoj formi književnog teksta, Zal preispituje svoja osećanja prema potomku koje (još) nije ugledalo svetlo dana.

hans zal

2. februar 1962.

Tvoja majka, vitka devojka od trideset godina, poklonila mi je ovu knjigu da bih mogao nešto da pribeležim u nju i odlučio sam da je posvetim tebi, svom još nerođenom detetu koje će 15. februara napuniti sedam meseci. Želim u ovoj knjizi da ti ispričam o čem sam razmišljao pre tvog rođenja, a ipak si, dete, postojalo kao sićušno biće, nešto što je iščekivalo trenutak rođenja i koje je već osetno bivalo primećeno. Želim, ukoliko nekad pročitaš ove redove, da shvatiš šta se dešavalo unutar tvojih roditelja, kako su te osluškivali, kao i prve znake kuckanja kojima se oglašavala tvoja egzistencija.

Tvoja majka će morati da podnese mnoge bolove pre nego što te rodi. Svakako, postoje i sredstva za to i ona će ih i dobiti, ukoliko njeno stanje bude zahtevalo. Ali, sve dok bude bila u stanju da podnese bol, radije će te svesna doneti na svet. Jer, šta je, to, bol? Šta je, to, patnja?

Pa, samo, ono što osećam kao bol ili patnju. Ali, ako znam da je bol neophodan kako bih nešto novo stvorio, ona ne mogu uvek i stalno da ga osećam kao bol. Jer je uvek skopčano i s iščekivanjem njegovog završetka. Tamo gde taj trenutak iščekivanja, razrešenja bola nedostaje, tamo gde, samo, još, ima bola i patnje, a nema kraja, tamo je čovek istinski nesrećan. Onda mu, samo, još preostaje sreća u onostranom životu. Želim da poštuješ bol. Živimo u vremenu u kom ljudi žele da ukinu bol. Ali to ih nije učinilo srećnijima.

12/13. februar

U besanoj noći poput ove, želim, dete, da ti odam neke misli.

Da li sam te želeo?

To je pitanje na koje se sad, dok si u toku nastanka, teško više može odgovoriti. Zar da gurnem svoje dete u svet laži, svet izdaje, svet nepravde?! U svet koji sam na svojoj koži osetio kao svet nezamislivih grozota ili istrebljivanja ljudskog roda?! Zar da svoje dete izložim istim proganjanjima koji su terali mene pola mog života od jedne zemlje do druge?!

Deca nastaju zato što su to dve osobe odlučile, bilo zbog nekih konvencija, ili iz ljubavi, ili slučajno. U nekim slučajevima se deca planiraju kao što se planira sađenje drveta koje će bacati senku. Znam da su moji roditelji mene želeli jer je tad bilo uobičajeno imati dvoje dece, a pošto je jedno već bilo došlo na svet, planirali su i drugo. Nisam svoje roditelje nikad pitao u vezi tog. Ali, uklapalo se u tadašnje vreme; pored tog, mogli su sebi da priušte drugo dete. Nije im bilo loše u životu, a nov vek je bio na vidiku.

Svakako, voleo sam tvoju majku, ali to, ipak, nije bilo dovoljno da bih tebe poželeo. Rekao sam joj, čak, da te nipošto ne želim. Tad sam, upravo, bio u Evropi, a tvoja majka mi je pisala šta joj je lekar rekao. Želela te je, želela te je toliko žarko da sam se pomalo uplašio, želela te svim snagama, a ja sam bio toliko iznenađen, toliko savladan njenom željom da sam, naposletku, poklekao. Sećam se da sam tad nemirno šetao noćima. Moj razum mi je govorio da ne bih smeo da te imam, da bi bilo pogrešno, čak, pravi zločin, da te, ipak, dobijem, da ne bih mogao da se pobrinem za tvoju budućnost, a pisao sam joj da dođe u Evropu kako bismo o svem porazgovarali.

Odgovorila mi je da će učiniti šta od nje zahtevam, ali je to rekla na način koji me postideo. Odjednom sam samom sebi delovao tako umanjeno i vredan prezira u tom svom račundžijskom egoizmu. Znao sam da je pristala da te izgubi samo zbog tog što nije želela mene da izgubi. Po prvi put, otkad sam je poznavao, izbilo je na površinu nešto jače od sveg ostalog, a tokom njenog odricanja, osetio sam veliku snagu koja se probudila u njoj i koju je, samo, mukom uspevala da potisne. U tom trenutku sam te poželeo, dete, moje, i otad nije bilo nijednog trenutka u kom te ne bih poželeo.

Prišao sam telefonu i uspostavio vezu između Evrope i Amerike. Čuo sam kako zvoni, tamo, u Njujorku, dok sam u Tesinu iščekivao njen glas i onda sam joj rekao da će sve biti onako kako ona želi. Dugo mi nije odgovorila.

„Zašto ne kažeš ništa?!“, vikao sam.

„Ne mogu“, rekla je. „Ostala sam bez reči.“

„Moraš!“ odvratio sam joj. „Svaka tri minuta me staju pedeset franaka. Tvoje ćutanje je isuviše skupo.“

„Poslaću ti telegram“, odgovorila je, na kraju.

25. februar

Kad tvoja majka plače, onda plaču svi miševi, i svi psi, i sve žirafe, a more izlazi na obale! Kad se tvoja majka smeje, smeju se svi psi, i svi miševi, a avioni izvode salto u vazduhu!

Ugledao sam, jednom, neko dete na plaži Trura. Stajalo je okrenuto leđima prema moru i jedva je uspevalo da stoji uspravno. Odjednom ga je zapljusnuo talas otpozadi i oborio. Dete je ležalo u vodi i urlalo kao što još nikad nisam čuo da neko dete urla. Strah i užas sam prepoznao u tom, kao i slutnju svih jezivih katastrofa koje umeju da zagorčaju svaku radost.

Kad tvoja majka plače, pomislim na dete s plaže Trura i pokušavam da je podignem. Toliko je neometana u svom plaču da ništa na svetu ne može da je odvrati od plakanja. Čini da čitavo čovečanstvo tad tuguje! A kad se smeje, onda je to eksplozija koja brzinom ultrazvuka dopire do mene. To je lančana reakcija koja na tren zapali sve u njenom okruženju.

Često sam posmatrao tvoju majku dok spava. Nisam još nikad video osobu koja ume tako da spava, tako da se preda snu u potpunosti kao da miruje na dnu mora. Čini se kao da je srasla s jastukom na kom spava, s krevetom ili sa sofom, kao da je postala deo tog poput reljefa koje se plastičnim obrisima izdiže nad površinom i nikad je u potpunosti ne napušta. Kad tvoja majka spava, spavaju svi miševi, i svi psi, i svi leptiri, srne tapkaju na vrhu šapa kroz šumu i avioni gase svoje motore i nastavljaju brišućim letom kako ne bi probudili Zemlju!

13. mart

Dete, moje, samo još nekoliko nedelja!

Lekar kaže da si se malo spustila što bi trebalo da bude povoljno, položaj je dobar, mada sam, već, često razbijao glavu zašto čovek mora da provede devet meseci naglavačke u majčinoj utrobi. Takav položaj glave, određen je, svakako, anatomijom procesa rađanja – jednom izvan majčine utrobe, beba mora odmah da se prilagodi zakonima gravitacije, „kako mu ne bi udarila krv u glavu“. Ali danas znamo da su u kosmosu, izvan zemaljskih zakona gravitacije, ovi zakoni, opet, nevažeći i da čovek, ukoliko, to, želi, opet može da živi, diše i jede naglavačke! Može li biti da je naš dosadašnji život bio, samo, provizoran, virtualan, nečija projekcija?! Kad su mora presušila, ribe su krenule na kopno i postale amfibije. Zašto ne bismo, kad bismo imali odgovarajuće delove tela, napustili Zemlju koju smo toliko dugo nezaštićeni prigrlili i pošli naglavačke ili uspravno u majčinu utrobu kosmosa?!

Preostalo je, još, samo, nekoliko nedelja i želim da ti kažem kako ćemo da provedemo vreme do tvog dolaska.

Tvoja majka i ja posećujemo kurs pod nazivom „Natural Childbirth“ („Prirodno rađanje“) u kom se pokazuje kako se pomoću vežbi disanja i opuštanja može toliko istrenirati telo da majka može u svesnom stanju da doživi proces porođaja. Neke žene ne žele da im muž bude prisutan kad počnu trudovi, žele sve, to, da prođu, same i uz prisutvo lekara. Druge, opet, smatraju da ni u takvim trenucima ne treba da budu same. Tvoji roditelji su, za sad, odlučili da to pokušaju na ovaj način. Biću, dakle, kraj tvoje majke i praviću joj društvo, koliko god je to moguće. Ponećemo štošta kako bismo prekratili vreme – šah, karte, gramofonske ploče. Sve ostalo ćemo prepustiti tebi.

Ponašaj se, blago, prema njoj, olakšaj joj muke kako ne bi morala isuviše dugo da oseća bolove.

17. mart

Dete, moje, jedino što mi za sad smeta je činjenica da je tvoj otac književnik. Uvek bih bio podozriv prema ljudima koji sebe smatraju da su pametniji od drugih i koji bi od tog da naprave zanimanje. Postali su stručnjaci koji naplaćuju svoju pamet po rečima, njihovom umu nedostaje potvrđivanje života. Tvoj otac kog veoma dobro poznajem (!), mada ga nisam u potpunosti pročitao, pisao je u mladosti pesme. Odrastao je između ratova i građanskih ratova, u vreme kad se topovima pucalo na zamisli, a zamislima na topove! Tvoj otac je bio neposredan učesnik sveg tog. Hteo je da učestvuje u debatama koje su se vodile po kafićima i pozorištima. Mislio je da će tamo pronaći istinu za kojom su mladi ljudi njegove generacije tragali, antitezu onoj građanskoj ušuškanosti i prezasićenoj zaštićenosti koja je odavno bila dovedena u pitanje nasiljem minulih događaja. Obožavao je večeri na terasi kafića na kojoj su se mladi raščupani ljudi izazovnih manira izdizali nad onim čem je bio mukom naučen kod kuće. Slušao bi njihove bogohulne govore i želeo je da bude primljen u njihov krug, ali i tamo bi ostao po strani kao što je to bio i kod svoje kuće. Nije umeo da se iskazuje tako aforistično poput njih, nije mogao tako lako svoje zamisli da pretoči u reči, i mada se često slagao s njima, nešto je u njemu, ipak, oklevalo, nešto što je zahtevalo dublje promatranje, tako da bi često sedeo ćutke u njihovom kružoku i potišteno slušao. Mada je osećao da su ga prihvatili, pogotovo. pošto su izašli njegovi prvi radovi, nije, zapravo, bio stvoren za kafić. Bila mu je potrebna prostorija u kojoj bi mogao biti sam. Trebao mu je osećaj odvojenosti, prostorne udaljenosti od ostalih kako bi mogao duhom da im se približi, i tako je ostalo čitavog njegovog života.

Danas piše za ljude koji žive 5.000 milja udaljeni od njega, za ljude s drugog kontinenta, a sama činjenica da piše na jeziku drukčijim od onog iz svog okruženja, pojačava osećaj samoće i izolacije koji mu je, izgleda, ipak, potreban kako bi došao k sebi. Ili je, to, još uvek, infantilan recidiv iz onog vremena kad bi ustao od stola i pošao u svoju sobu, zatvorio vrata i zaključao se kako bi mogao da se posveti pisanju pesama?

Bilo je tu nečeg zabranjenog, protest prema okruženju u kom je bio rođen, gest odstranjivanja koji je ujedno izražavao protivurečnost i prezir: vidite, razlikujem se od vas, hteo je tim da kaže, idem svojim putem do kog ne možete dopreti. Nije im nikad pokazivao šta je pisao. Hteo je, tim, da ih kazni. Mislio je da je pametniji od njih, čestitiji, ljudskiji. Hteo je da postane pisac, čovek od reči. Hteo je da barata rečima koje pretvaraju život u jezik, a jezik u život! Hteo je da se umeša, da promeni, da osvesti. Za njega svet reči nije bio odvojen od sveta bivstvovanja. Njegova radoznalost prema vremenu, bila je isuviše velika, a da bi drugima prepustio da mu kažu šta ima da misli. Mrzeo je, uvek, upravo, one koji bi se pozivajući se na svoj „pesnički dar“ odvojili od vremena i pravili se kao da ga ne „razumeju“. Nikad nije verovao u to da je politika samo tu za političare i smatrao je da je sve što je napisao, makar bilo i u stihovima, bilo „političko štivo“ – jer se ticalo javnosti, zajednice, okoline. Za njega je pisanje bilo pitanje odgovornosti i čuo sam ga kako često govori da pisac koji nije svestan svoje odgovornosti, mora isto tako biti pozvan na odgovornost kao i skretničar pruge koji je dao pogrešan signal.

3. april 1962.

Završili smo, dakle, sve pripreme. Odvojili smo jedan kutak u sobi tvoje majke pomoću zida. Iza tog se nalazi mali prostor isključivo za tebe koji je s jedne strane odvojen laganom svetložutom zavesom. U klinici su pohranjeni naši podaci. Sad je, samo, preostao, još, taj trenutak da prošetamo do klinike, a da nas ne zadržavaju nekakvim posebnim formalnostima kraj prijavnice. Tvoja majka je spakovala koferče koje će poneti. Sutra će nam H. pozajmiti kolevku. Predstavila nam se i jedna bolničarka.

Kao što vidiš, dete, moje, postarali smo se za sve, ali smo sve namerno samo dopola uradili – zavesa nije okačena, sto na rasklapanje još nije rasklopljen, a bebi-oprema koju smo izabrali u velikoj robnoj kući, biće nam poslata, tek, po tvom rođenju. Tvoja majka je bila pomalo sujeverna, ali i ja mislim da ne treba prenagliti. Činjenica da ni ti još nisi gotov, trebalo bi da se izrazi i u aranžmanu koji smo sklopili povodom tebe.

Osećam, odjednom, da nam pripreme za tebe zadaju i priličan strah, neku vrstu treme kao pred premijeru koja raste brzinom kojom se približava predstava. Do sad smo, samo, imali „govorne vežbe“, bez kostima ili scenografije. Kad je bio gotov zid koji smo postavili tebi u čast, učinilo se da tvoja majka po prvi put oseća da je tvoj dolazak postao realnost. Scenografija ispred koje je trebalo da nastupa, bila je gotova. Posmatrala je, to, s mešavinom straha i čuđenja, s usplahirenim uzbuđenjem s kojim jahač odmerava prepreku koju valja njegov konj da savlada pošto se ispali startni pucanj…

(EGZIL U EGZILU, SEĆANJA JEDNOG MORALISTE II – Hans Sahl: Das Exil im Exil“, „Memoiren eines Moralisten II“. „Luchterhand Literaturverlag GmbH”, Frankfurt am Main, 1990, 3. Auflage, Veröffentlichungen der Deutschen Akademie für Sprache und Dichtung Darmstadt, 63. Veröffentlichung)

Prevela s nemačkog: Ljiljana Živković

Hans Zal (Hans Sahl) – rođen 1902. u Drezdenu, a umro 1993. godine. Nemački pisac i prevodilac. U početku je radio kao novinar. Pisao je liriku: Die hellen Nächte („Svetle noći“, 1941), Wir sind die Letzten („Mi smo poslednji“, 1976), Dann schreie ich, bis Stille ist (1990), romane: Die Wenigen und die Vielen („Nekolicina i mnogi“, 1959), radio-drame, drama Jemand („Neko“, 1938) i eseje. Značajni su i njegovi prevodi dela T. Vajldera, T. Vilijemsa i DŽ. Ozborna.

Izvor: alma.rs/knjizevni-pregled

Priredio: pf Velibor Mihić, veb autor