CRKVA SVETOG SAVE – SRCE NJUJORKA, SRCE MENHETNA!
Bio sam u mnogim crkvama – ne zbog Boga, Bog se valjda, ko ga traži, ne traži u crkvama, nego u nama – ali ja sam živio samo jednu crkvu. Crkva u Njujorku – ja sam osjetio samo nju, ja sam spavao samo u njoj, ja sam sanjao samo u njoj, ja sam se budio samo u crkvi, u ovoj koja je gorjela, koju je progutao plamen. Zato sam jutros, priznajem vam, plakao kao dijete.
Skoro je deset godina od tada: radio sam kao spasilac u Americi, državi Masačusets, gradu Bostonu. Deset dana slobodno. Gdje ću? Idem u Njujork. Štedjeli smo novac, drugovi i ja, pokušavali nešto da zaradimo, a spasilačka dnevnica je minimalna, 7,25 dolara po satu. Znao sam da ću u Njujork, ali ne i kako, ne i gdje. Njujork.
Razmišljam filmski, naučno-fantastično: u Google pretraživač ukucavam „orthodox church“, ne znajući za niti jednu pravoslavnu crkvu tamo, u nadi da, eto, makar pokušam, iako sve vrijeme računajući da od toga nema ništa. Drugovi, koje nudim da idu sa mnom, odbijaju, ne vjeruju u uspjeh. Nastavljam. Nailazim! Crkva Svetog Save, srce Njujorka, srce Menhetna. Pratim link, pronalazim e-mail adresu – sve vrijeme radeći to mehanički, skoro i ne vjerujući u uspjeh – šaljem, ipak, molbu: treba mi prenoćište narednih dana. Tek nekoliko sati je prošlo, stiže odgovor: „Dođi“. Pitam: „Kada bih mogao?“ Odmah odgovor: „Kada god želiš“!
Krećem odmah, iako mi izgleda nestvarno: Masačusets, Konektikat, Njujork. Prvi put u Njujorku, ipak lako nalazim, to je najstrožiji centar, 26.a ulica zapad. Ne mogu da vjerujem da usred Menhetna, iznad vrata ogromne crkve, vidim Svetog Savu, a ispred bistu Nikole Tesle.
Gdje sam to ja? Dočekuje me otac Đokan Majstorović, starješina crkve. Ljudina. Nije pričao mnogo, upoznali smo se, a onda mi je kazao da mogu ostati koliko želim i predao ključeve od crkve! Dobro čitate: ključeve crkve Svetog Save. Ove koja je jutros izgorela.
Tu sam bio danima. Koliko mi je to samo značilo. Recimo, vratim se iz grada, otvorim zadnja vrata Crkve, duboko u noći, pa iz sobe – moralo je tako, takav je raspored – prođem kroz oltar da bih stigao do kupatila, da se umijem pred spavanje. Onda u povratku sjednem u prvi red, sam, u ogromnoj crkvi (koja je nalik katoličkoj katedrali; koliko se sjećam to je ranije i bila katolička bogomolja), u skoro potpunom mraku, pred oltarom. Kroz ogromne vitraže prolaze vrišteća svjetla reklama, i dopiru do unutrašnjih zidova crkve.
Bio sam u mnogim crkvama – ne zbog Boga, Bog se valjda, ko ga traži, ne traži u crkvama, nego u nama – ali ja sam živio samo jednu crkvu, ja sam osjetio samo jednu, ja sam spavao u samo jednoj, ja sam sanjao samo u jednoj, ja sam se budio samo u jednoj crkvi, u ovoj koja je noćas gorjela, koju je noćas progutao plamen. Zato sam jutros, priznajem vam, plakao kao dijete, osjećajući one ključeve, kao da su još tu, na mojim dlanovima.
Ne intresuju me Bogovi, ni konfesije, važno mi je dobro: otac Đokan je u meni ostao simbol dobra, kao čovjek, kao ljudina. Kao svjetlo. Kao plamen.
Nadam se da će smoći snage da se digne iz ovog plamena i ovog pepela.
Moja crkva.
Autor: Marko Milačić
Izvor: Nedeljnik.rs