Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Društvo

Esad Duraković: Zapad inicira haos u muslimanskom svetu

STRADANJE MUSLIMANA JE POSLEDICA POLITIKE ZAPADA

„Muslimanski svet je danas u krizi koja se čini sudbinskom“, tvrdi bosanski akademik prof. dr. Esad Duraković u uvodu svoje nove knjige. Nakon pada komunizma Zapad je usmerio svoju ideološku oštricu, ali i svoje ratničke potencijale, protiv islama i muslimanskog sveta kao glavnog i globalnog neprijatelja. U tome je postigao ekstremno negativne rezultate: muslimanski svet je postao stratište, a islam glavna ideološka meta.

 

Bosanski akademik Esad Duraković napisao je knjigu „Međumuslimanski ratovi danas: Krivo shvaćanje islama“, iz koje prenosimo nekoliko izvoda o aktuelnim odnosima muslimanskog sveta i Zapada.

esad duraković
Duraković: Uobičajeno je da se stradanje muslimanskog sveta posmatra kao posledica politike zemalja Zapada

Muslimanski svijet je u haosu. Iz one obećavajuće inicijative u arapskom svijetu, koju smo 2011. godine nazivali arapskim proljećem, dajući toj figuri sve pozitivne sadržaje, arapski svijet je ušao u ratove – bilo međudržavne, bilo unutarnje, građanske – što međusobno a što unutar pojedinih država, dok je u stožernoj arapskoj zemlji, u Egiptu, najava demokratije, izražena u legitimnom, demokratskom izboru predsjednika Mursija, ugušena terorom vojne hunte. Potom se taj vrlog nasilja pojačavao i širio se arapskim svijetom dok nije zahvatio prelijepu zemlju Siriju, tu kolijevku kultura i religija, u čiju kataklizmu su uključene svjetske sile i mnoge regionalne zemlje. Štaviše, u sveopći pokolj u Siriji uključen je velik dio Ummeta jer tamo stižu muslimanski ratnici iz cijeloga svijeta da se bore u zaraćenim muslimanskim frakcijama. U zemljama Zaljeva, ratni požar se širi; nekad stabilna i prosperitetna Libija je uništena; moguće je da eksplodira i Alžir. Egipat kao najveća arapska zemlja ne ratuje vani, ali sam sebe izjeda, iznutra i smrtonosno. Sirija i Irak su kao države i društva uništeni, i nikada više neće biti kao što su bili. Saudijska Arabija se uključuje u regionalne ratove (Jemen i dr.) i istovremeno atakuje na svetinje svih muslimana svijeta – postojano sklanja s lica zemlje materijalne tragove Poslanika a. s., njegove porodice i prvih sljedbenika pa na tome tlu sazdava monumentalne spomenike vladajućim moćnicima: navodno, u borbi protiv idolatrije prema tragovima Poslanikova a. s. boravka na Dunjaluku, sazdavaju se novi monumenti idolatrije.

Trenutno, dok pišem ovaj tekst (30. jula 2015. godine), Jordan je još miran, ali je paraliziran ekonomski i politički jer je u obruču ratnih požara, bez mogućnosti da ekonomski sarađuje sa susjednim zemljama, što je oduvijek činio, a istovremeno – premda je i sam siromašan – zagušen je izbjeglicama iz Sirije i Iraka. Zato kralj Abdullah već mjesec dana tumara po SAD (zaista je to presedan za jednoga kralja), kuca na vrata zvaničnih i nezvaničnih moćnika i lobija po SAD pokušavajući naći spas za svoju zemlju čija budućnost je neizvjesna samo za one koji ne umiju razaznati i procijeniti sile konteksta.

Dakle, arapski dio muslimanskoga svijeta je doslovno u kataklizmi. Nije mnogo bolja situacija ni sa ostalim dijelom muslimanskoga svijeta. Iran je u ratu. Istina, nije formalno i službeno u ratu, ali jest suštinski i vrlo efektno: u Siriji, u Libanu, u Jemenu, a uključivat će se i drugdje. U to ne treba sumnjati jer se danas u muslimanskom svijetu vode vjerski ratovi, dramatična borba za prevlast šiizma i sunizm ne samo u regiji nego i u svijetu (čak i Bosna postaje prostor za instaliranje jednih i drugih, a to je „investicija“ za nemirnu budućnost muslimana i u Bosni). U cjelokupnom kontekstu na Bliskom istoku, pozicioniranje šiizma je izuzetno značajan faktor i vremenom će biti sve značajniji. To je mogući razlog zašto SAD ukidaju sankcije Iranu: ojačat će ga za još intenzivnije uključivanje u regionalne ratove muslimana jer je cionističkoj politici važno da se taj svijet što temeljitije uzajamno razara, devastira, da se unazadi za mnogo decenija i da potom što jeftinije prodaje energetske resurse te da se istovremeno uspostavi stalna napetost, polarizacija sunitskog i šiitskog muslimanskoga svijeta. Jer, međusobni vjerski ratovi – uvijek i posvuda – pomućuju vid i razum kao nijedna druga vrsta ratova iako, paradoksalno, ratuju u fanatičnom uvjerenju da su upravo oni – svaka zaraćena strana – borci za „čistu vjeru“ i „prosvjetljenje“. Istina je, međutim, da su zaslijepljeni i jedni i drugi, da su upotrijebljeni za tuđe ciljeve.

Međunarodni sporazum sa Iranom o nuklearnom programu (u ljeto 2015.) doveo je do svojevrsnog sukoba između izraelskog premijera i američkog predsjednika. Moguće je da tim sporazumom određeni krugovi u SAD, koje predstavlja američki predsjednik, žele da najzad prestanu biti taoci cionističke politike na Bliskom istoku kako bi se mogli valjano, efektno koncentrirati na novog globalnog rivala koji se nadnosi nad cijeli svijet sa Dalekog istoka. No, bez obzira na to, ostaje činjenica da je osnaživanje Irana u funkciji njegovog jačeg pozicioniranja na Bliskom istoku jer je upravo to pozicioniranje u toku.Nova faza u toj sveopćoj pometnji jest ulazak Turske u rat (ljeta 2015.). Turska je danas vrlo prosperitetna zemlja, ekonomski i vojno najsnažnija u regiji, a ima i neprocjenljiv geostrateški i geopolitički značaj. Ona ratuje na dva fronta: šalje vojne eskadrile u akcije u susjednim zemljama, ali bombardira i Kurde na svojoj teritoriji, što znači da je realno očekivati i građanski rat u Turskoj. Nažalost, sve je učinjeno da se Turska dovede u tu poziciju kojoj nema alternative i koja je izuzetno komplicirana jer je riječ o istovremenom vanjskom i građanskom ratu. To je najefektniji način da se njen prosperitet osujeti, da se devastira, da se za dug period u budućnosti dovede u stanje napetosti i neprijateljstva sa susjednim zemljama, ali i sa vlastitim etničkim zajednicama. Bliski istok će na taj način biti za dugo vremena uveden u stanje siromaštva, ovisnosti i fanatične međusobne zakrvljenosti. Taj dio svijeta već sada je u takvom stanju. O Afganistanu i Pakistanu suvišno je i govoriti, pogotovu o Afganistanu koji se decenijama već pustoši iznutra i spolja.

Viktimizacija je muslimanima postala općim mjestom. Naime, uobičajeno je da se to stradanje muslimanskog svijeta – koje postaje sve intenzivnije i sve šire – posmatra kao posljedica politike nekih ili većine zemalja Zapada, a naravno i kao posljedica cionističke politike u regiji. Ima izvjestan broj ljudi u zemljama Zapada koji sebe smatraju muslimanima i koji djeluju osvetnički (teroristički) u tim zemljama, u čvrstom uvjerenju da Zapad snosi odgovornost za stradanje muslimanskog svijeta – čak da jedino on snosi odgovornost za stanje tzv. kontroliranog haosa u tome svijetu. Istina je da su u to upleteni interesi zapadnih zemalja među kojima su one glavne, zapravo, skupovi moćnih korporacija koje bezdušno nastoje zadovoljiti svoje nezajažljive interese. Istina je i to da postoji sprega između zapadnjačkih ekonomskih interesa i ideoloških motivacija (dominantno religijskih), tako da su u destruktivnom djelovanju protiv muslimanskoga svijeta u sprezi dvije vrste „božanstava“. Jedno božanstvo je Profit, a drugo je sadržano u kršćanskoj (predsjednik Buš bi kazao: krstaškoj) suprotstavljenosti muslimanskom svijetu; ovo drugo je također lažno, zloupotrijebljeno, jer se u ime jedne vjere koja propovijeda milosrđe čine stravična nasilja nad pripadnicima duge religije. (Kasnije ću govoriti o tome kako danas i dio muslimana u ime svoje vjere progoni i vrši nasilje nad pripadnicima druge vjere, čineći tako, zapravo, nasilje nad autentičnošću vlastite vjere.)

Vodeće evropske zemlje i SAD u više navrata i vrlo jednostavno, čak srčano, pravile su zadnjih decenija vojne alijanse koje su brutalno razorile nekoliko suverenih i prosperitetnih zemalja (Libija i Irak bijahu sigurne zemlje i među najvećim gradilištima u svijetu), pod krajnje licemjernim izgovorom: da svrgnu tamošnje „diktatore“ i da unesu – na krilima vojnih aviona i raketama – demokratiju. Tako i danas pomoću ISIL-a kao zapadnjačkog konstrukta uništava se u Siriji i Iraku sve – od moderne infrastrukture preko prastarih spomenika kulture do stvaranja predstava o islamu kao neciviliziranoj religiji. Poenta je u tome što su vojne alijanse, kao realizatori ciljeva korporacijskih društava na Zapadu, razorile mnogostoljetna društva i što beskonačno ponižavaju čitave narode na Bliskom istoku i u Africi, zapravo ponižavaju čitavu jednu kulturu. Razaranje društava i ponižavanje naroda traje i danas, čak i ovom izbjegličkom krizom.

Sada se Evropa našla pred izbjegličkim cunamijem. U panici je zbog, kako vjeruje, prijeteće promjene svoje etničke, socijalne i kulturalne strukture. Zato političke elite mnogih zemalja u njoj – licemjerno kao i inače – verbaliziraju humanost prema izbjeglicama, dok se istovremeno neke od njih ograđuju višestrukim obručima (logorske) žice, zaustavljaju izbjegličke vozove, zatvaraju im željezničke stanice, itd. Ove evropske odbrambene mjere indiciraju, nesumnjivo, da će Evropa uskoro posegnuti za mnogim sredstvima da bi zaustavila taj izbjeglički cunami: to je u skladu se njenom samoživošću, jedva prikrivanim ksenofobijama na granici rasizma i kulturalne isključivosti. Evropa danas ima velik problem sadržan u tome što je vodi „kolekcija“ dehumaniziranih birokrata koji uopće nemaju političke vizije, već reagiraju trenutačno, od danas do sutra, bez strategije. Evropa je u nevolji sa svojim birokratiziranim i dehumaniziranim liderima. Nije izvjesno da su oni uopće svjesni toga. Potpuno je iracionalan, do političke stupidnosti, evropski podanički odnos prema američkim intervencionističkim i destruktivnim akcijama u svijetu jer se one razbijaju o glavu samoj Evropi prije svega. Tako su učinili strašnu grešku (istrajavaju na njoj i danas!) destabilizirajući Ukrajinu na vlastitu štetu a za račun stranih, tuđih korporacija. Jedino pravo rješenje – realno u ono vrijeme – bilo je da, uprkos željama SAD, podstiču neutralnost Ukrajine, a ne da je uvlače u fatalno svrstavanje.

Tako su podržali (i učestvovali su u tome!) razaranje većeg broja zemalja u vlastitome susjedstvu – u Africi i na Bliskom istoku – ne videći dalje od prekosutra i ne shvaćajući, kao što rekoh, da ne samo što svrgavaju režime nego razaraju vrlo stara i vrlo složena društva te da beskrajno ponižavaju čitave narode na temelju njihovog vjerskog i kulturalnog identiteta. Posljedice te političke stupidnosti osjećat će se decenijama, ako ne i stoljećima, jer narodi teško zaboravljaju poniženja kojima su tako dramatično izvrgnuti.

I šta rade Evropljani sada, objektivno uspaničeni navalom izbjeglica koji su u neizrecivoj patnji i poniženju? Da li su Evropljani uopće svjesni da je ovaj izbjeglički cunami nastao tektonskim poremećajima koje su oni izazvali? Ne bi se reklo da imaju punu svijest o tome jer mjere koje preduzimaju svjedoče kako ne umiju predvidjeti zbivanja do kojih dovode njihove akcije, niti sada umiju povući adekvatne poteze. Pogledajmo to iz sljedećeg ugla.

Vinovnici bliskoistočne i afričke kataklizme – ali uvijek uz predvodni korporacijski SAD – danas podižu oko svojih granice zidove i ograde raznih vrsta. One su izraz dvojnog morala. Istovremeno i gotovo panično grade prihvatne centre za izbjeglice. Raspoređuju ih po državama, a pitanje je dana kada će izbjeglicama odlučno reći STOP!

Ovom navodnom i pogrešno usmjerenom brigom o izbjeglicama, evropske birokrate – isti oni koji su doveli do egzodusa epskih razmjera – predstavljaju se kao brižni nad sudbinom izbjeglica, a istina je da u Evropi ima veoma mnogo „običnih ljudi“ koje je izbjeglička tragedija zaista potresla. Međutim, upravo ovakvo ponašanje evropskih birokracija ukazuje barem na dvije vrlo važne, temeljne stvari.

Prvo, čini se da oni ne shvaćaju da problem neće riješiti ni zidovima ni policijom (to je atak i na vlastite vrijednosti), jer se već pokazalo da rijeke poniženih očajnika (ponavljam: riječ je čitavim narodima) potpuno su spremni ginuti ili se domoći svojih evropskih ciljeva. Naprosto, oni su bez alternative. Stoga se problem ne može riješiti dugoročno i kvalitetno podizanjem bilo kakvih ograda i prihvatnih centara. To je još jedna među već standardiziranim evropskim improvizacijama. Jedino pravo i dugoročno rješenje jest da Evropa i SAD što prije zaustave ratove u tim zemljama, da ne otvaraju nove frontove, i naročito – da pomognu da se te zemlje i društva stabiliziraju i da ugledaju neku perspektivu, a imaju je budući da raspolažu dragocjenim energetskim resursima. Nevolja je u tome što su svemoćne i nezasite korporacije markirale kao svoje ciljeve upravo te resurse, pa se radije pribjegava izgradnji prihvatnih centara za izbjeglice nego stabilizaciji i obnovi njihovih razorenih zemalja kao trajnom rješenju.

Drugo, Evropa je duboko u sukobu sama sa sobom, sa svojom temeljnom idejom i vrijednostima. Naime, na jednoj strani, ona govori o ideji unije, širenja, globalizacije, globalizirane demokracije te o drugim vrstama navodnog univerzalizma i kosmopolitizma, a istovremeno, na drugoj strani i unutar vlastitog prostora, ograđuju se njene članice, kao u zabran, logorskim žicama, dok evropske obale, neprestano i sve više, zapljuskuju talasi bezbrojnih izbjegličkih leševa. Žice i leševi u ovome času su obilježja Evrope, koja ni sada ne umije pravilno reagirati. Evropa potkopava vlastite temelje. Drugim riječima, ne radi se ovdje samo o izbjeglicama već, u vezi s njima, radi se o simptomima koji upozoravaju da Evropa ima ozbiljne poremećaje u sebi samoj, da ima svoje ozbiljne bolesti koje ne tretira na pravi način. Kao posljedica toga, stiže i ovaj izbjeglički cunami koji razmjerama i aspektom humanosti nadilazi i biblijske parabole.

U vezi sa izbjegličkom krizom i odnosom Evrope prema njoj. U jeku krize, gledali smo na TV kako se pred kamerama u Njemačkoj vrši pokrštavanje jednog izbjeglice i njegove porodice. Izbjeglica Muhamed plače pred kamerama od sreće što je upravo postao Martin. Poenta je u sljedećem.

Cijela društva su na Bliskom istoku razorena i čitavi narodi su poniženi. Gotovo istovremeno se Poslanik a. s. vrijeđa karikaturama. Dakle, Evropa i SAD uništile su čitave zemlje i razaraju regiju, pokrenule su na ponižavajući egzodus biblijskih razmjera, a onda izbjeglicama sugeriraju da se pokrštavaju jer će im to olakšati dobijanje azila. Tako Evropljani (začudo i kršćanski svećenici, dabome) na nevjerovatan način zloupotrebljavaju nesreću tih ljudi tako što ih ucjenjuju azilom da bih ih što više pokrstili. Zanimljivo je (!) da pokršteni izbjeglica ima isto ime koje je imao i Poslanik a. s. Nevjerovatna simbolika. Uopće nije bitno koliko je takvih konvertita, u takvim uslovima: važan je kontekst u kome se to zbiva, važna je evropska motivacija i javna promocija toga čina. Čak je i ime konvertita simbolički važno. Evropa time potire vlastite, temeljne proklamirane ciljeve i vrijednosti.

Dakle, riječ je o nužnoj, na faktima utemeljenoj percepciji uloge zemalja Zapada u mnogovrsnim oblicima destrukcije i agresije na muslimanske zemlje, ali ta percepcija nije potpuna i ne može se samo time objasniti haos u muslimanskom svijetu. Neke zemlje Zapada su inicirale ratni košmar među muslimanima, uveli su ih u haos, ali se čini da je poenta u tome što muslimanska društva (to je širi pojam od pojma muslimanske zemlje) nisu prepoznala ciljeve, krajnje namjere tih razaračkih udara pa su, zapravo, pristala na to da se (samo)ubilački aktiviraju oni njihovi potencijali koji su postojali u privremeno suzdržanoj sukobljenosti a koje su, upravo kao takve, prepoznali inicijatori haosa sa Zapada i naprosto su ih aktivirali. U te potencijale spadaju, među ostalima, mnogovjekovna sučeljenost sunizma i šiizma (to je danas jedan od glavnih generatora haosa na Bliskom istoku); nepomirljivost selefizma i ne-selefijskog sunizma, a iznad svega u muslimanskom svijetu je prijeteća nepomirljivost moderniteta i tradicionalizma, talibanski fanatizam protiv moderniteta, nesposobnost uleme da shvati kako je bit islama u njegovom kontekstualizmu a ne u retrogradnom tradicionalizmu, zbog čega su muslimanska društva – u većini i u bitnome – u sukobu s modernitetom i suvremenošću. Makar to izgledalo paradoksalno, valja reći kako čak i ravnodušnost prema modernitetu i suvremenosti ima efekte retrogradnosti. Ove osnovne slabe tačke muslimanskoga svijeta dobro su uočili Inicijatori haosa i aktivirali su njihove negativne potencijale na takav način da sada, u aktualnom stanju i intenzitetu, subjekti haosa postaju sami muslimani: upravo oni bespoštedno i fanatično realiziraju namjere Inicijatora pod kojim mislim na zapadne politike i vojne koalicije koje svojim udarima ruše i destabiliziraju muslimanske zemlje. Stoga je važno da muslimanska društva, njihovi političari, ulema, intelektualci, ne upiru optužujuće poglede samo u druge – u Zapad – nego je nužno da uzmu „ogledalo“, da se nadnesu sami nad sebe da bi spoznali kako su, u samoj biti stvari, vinovnici vlastite tragedije.

Iz knjige „Međumuslimanski ratovi danas: Krivo shvaćanje islama“ Esada Durakovića

Ostavite komentar

Ostavite komentar