MLADI I NJIHOVE KARAKTERISTIKE

Omladina u Srbiji danas nema posao, nezainteresovana je za politički život i javnu delatnost, netolerantna je prema različitim ljudima, neinformisana, ali bez obzira na sve, ipak zadovoljna. Kako je to moguće?

 

Zavisna/nesamostalna, apolitična, konzervativna, militantna i – zadovoljna. To bi bio “foto-robot” prosečne mlade osobe, bilo muške bilo ženske, u Srbiji danas. Tačnije – prošle godine, kada je sprovedeno istraživanje na kojem je ova ocena zasnovana.

omladina

Reč je dakle o studiji “Mladi u Srbiji 2015. Stanja, opažanja, verovanja i nadanja”, koju je lani, na reprezentativnom uzorku od 1.186 ispitanika starosti od 15 do 29 godina, pod rukovodstvom Smiljke Tomanović i Dragana Stanojevića sprovela SeConS grupa za razvojnu inicijativu. Istraživanje je, i to valja naglasiti, deo međunarodnog projekta, koji se pod pokroviteljstvom Fridrih Ebert fondacije i Šel studija mladih u Evropi sprovodi još od 1953. godine, u jugoistočnoj Evropi od 2011, a u Srbiji je prvi put sprovedeno.

NESAMOSTALNA: Po stepenu nezaposlenosti mladih Srbija je među najgorima u Evropi. Stopa nezaposlenosti među mladima od 15 do 24 godine iznosi 47 odsto i po tome su od Srbije gore samo Grčka i Španija. Ali, i kad se uzme u obzir starosna grupa od 25 do 29 godina situacija nije mnogo bolja, naprotiv: tu je gotovo trećina bez ikakvog posla, isto toliko radi samo povremeno, dok svega 43 odsto ima stabilan posao. Blizu polovine mladih (48 odsto) radi izvan svoje profesije, a najčešće i ispod svojih stručnih kvalifikacija.

Tri četvrtine mladih (74 odsto) živi s roditeljima. To je delimično razumljivo jer je u toj grupi i mnogo srednjoškolaca, ali u roditeljskom domu živi i preko polovine (55 odsto) onih od 25 do 29 godina, od kojih, uzgred, tek svaki deseti (11 odsto) živi s partnerom.

Takođe, blizu dve trećine mladih (61,3 odsto) izdržavaju roditelji. Ako njima dodamo one koji od roditelja primaju finansijsku pomoć (5,4 odsto), ispada da dve trećine mladih praktično živi na teret drugih. Kao i u prethodnom slučaju i ovde prosek kvari srednjoškolska omladina, ali je ipak visok stepen izdržavane omladine u dobi između 20 i 24 godine (65 odsto), a visok je i procenat onih koje roditelji izdržavaju iako su prevalili 25 godina (gotovo jedna trećina, tj. 30 odsto).

Sve ovo utiče na malu samostalnost u odlučivanju jer kod stambeno zavisnih roditelji odlučuju u 60 odsto slučajeva. Zanimljivo je da kod slabije obrazovanih (osnovna škola) otac ima glavnu reč (43 odsto), dok kod visoko obrazovanih to mesto još ubedljivije, sa 46 odsto, drži majka.

APOLITIČNA: U stvari, ovde se nema u vidu samo zainteresovanost za politiku u užem ili strogom smislu te reči već i za svaku javnu delatnost. Kada je reč o ovom prvom, omladina pokazuje priličnu indiferentnost prema politici, ne samo kao profesiji nego kao javnoj društvenoj sferi. Na pitanje “da li ste zainteresovani za politički život u Srbiji” pozitivno je odgovorio otprilike svaki četvrti ispitanik (precizno: 27,6 odsto). Ostali su manje ili više, do potpuno nezainteresovani. Prirodno, za političku situaciju na širem planu zainteresovan je tek svaki sedmi omladinac, tj. omladinka (u regionu 16,5 odsto, Evropi 15,5 odsto, a u svetu 15 odsto). To se ogleda i u političkoj opredeljenosti: tek svaki pet ispitanik odgovorio je da zna za koga će glasati; polovina (46 odsto) uopšte ne želi da glasa, dok preostala trećina ili ne zna za koga će glasati, ili neće ni da odgovori na to pitanje.

Nezainteresovanost za politiku možda se može objasniti i opravdati prljavošću političke scene u Srbiji, ali pitanje je koliko je to samo izgovor. Jer, omladina ne pokazuje neku želju za bilo kakvim širim angažmanom. U nevladinim organizacijama aktivno je svega 2,8 odsto ispitanika. Ako neko misli da je to zbog “difamacije” nevladinog sektora – čemu su doprineli pojedini (para)državni mediji proglašavajući ih za manje-više izdajničke – greši. Na javnim radovima u lokalnoj zajednici angažovano je svega 5,8 odsto anketiranih, u organizaciji kulturnih događaja 7,3 odsto, a oko pomoći vršnjacima u učenju 7,9 odsto. Najviše se naša omladina angažovala tokom poplava, i to je lepo, ali i tada tek jedna njena petina.

Iz istraživanja se nažalost ne vidi koliko mladi danas imaju slobodnog vremena, ali budući da devet desetina njih to vreme troši na slušanje muzike razumno je pretpostaviti da bi jedan njegov deo mogli da posvete i nekim “društveno korisnim” aktivnostima.

KONZERVATIVNA: Omladina u Srbiji je religiozna, patrijarhalna i netolerantna. Dve trećine mladih veruje da Bog postoji. U stvari, od svih anketiranih svega šest odsto se izjasnilo kao ateista ili agnostik, 94 odsto ostalih sebe doživljavaju kao pripadnike određene religije (najviše ih je, 85 odsto, pravoslavaca). Zanimljivo je, neki će možda reći i utešno, da čak ni među religioznima u to da Bog zaista postoji ne veruju svi: na to pitanje pozitivno je odgovorilo 70 odsto; 30 odsto, dakle, odgovara da sumnja (17 odsto), ne veruje (11) ili ne zna (tri odsto).

U neke druge verske postulate, tzv. dogme, veruje nešto manje mladih – da je Bog stvorio svet 52 odsto, u raj i pakao 47 odsto, a u to da je Bog izvor moralnih prava i obaveza veruje (svega?) 43 odsto religioznih – ali su to zapravo prilično visoki procenti.

Kad se ovo poveže s pitanjima o praktikovanju religije, gde na službu ide otprilike tek svaki sedmi omladinac, a slavu slavi dve trećine, može se zaključiti da pripadnost određenoj konfesiji – opet pre svega kod pravoslavaca jer su oni najbrojniji – ima više nacionalno-folklorni nego vrednosno-moralni karakter. Nekome će se to možda učiniti kao dobro, ali sa druge strane to znači da religija ne služi da se u skladu s njom ponaša (da se poštuje, recimo, “deset Božijih zapovesti”) nego da se njome “maše” kao “identifikacionom”, tj. identitetskom kartom. Što znači da vera ne služi kao referentni okvir za postupanje, ali se iz nje u još uvek velikom procentu preuzimaju neke zastarele, gotovo srednjovekovne predstave.

To se lepo vidi na nekim drugim životnim pitanjima. Recimo, svega četvrtina mladih misli da abortus treba da bude legalan, dok gotovo polovina (49 odsto) misli da ga treba zakonom zabraniti (ostali “nemaju stav”, što je takođe opasno). Takođe, kako i autori studije zaključuju, “mladi pokazuju visok nivo netolerancije”. “Najveća socijalna distanca, iskazana kroz stepen prihvatanja da se u najbliže susedstvo doseli određena kategorija ljudi, pokazana je prema homoseksualcima (za više od polovine anketiranih “gejevi” su neprihvatljivi, prihvatljivi su samo za jednu četvrtinu), zatim prema azilantima, a potom prema pripadnicima hrvatske i romske etničke grupe”, kaže se u studiji.

MILITANTNA: “Poverenje u institucije društva predstavlja osnovu funkcionisanja pol sistema. Poverenje štaviše predstavlja jedan od značajnih aspekata funkcionisanja kasno modernog društva u kojem su mnoge stabilne norme izgubile legitimitet i u kojem ravnoteža u funkcionisanju bilo kojeg (pod)sistema zavisi od međusobnog poverenja i poverenja u kolektivna tela (grupe, institucije)… Sa malo poverenja da institucije sistema rade u opštu korist, malo je verovatno da će se građani na njih oslanjati”, kaže se u istraživanju “Mladi u Srbiji 2015”.

Prema tom istraživanju, pak, mladi u Srbiji najviše veruju “institucijama sile i verskim organizacijama, a najmanje organizacijama koje su direktno uključene u vršenje vlasti – Skupštini, Vladi, političkim partijama. Interesantno je, i utešno, da mladi pokazuju viši stepen poverenja u nezavisne institucije (ombudsman) i nevladine organizacije nego u nosioce političke vlasti”. Prema stepenu poverenja koje uživa na vrhu je vojska (54 odsto anketiranih), a zatim crkva sa nešto preko polovine anketiranih (52 odsto). Niko više nema natpolovično poverenje. Na trećem mestu, sa 45 odsto, nalazi se policija, iz čega bi se mogao izvući i ne isključivo šaljivi zaključak da mladi vole uniformu ma kakve boje bila i ma čemu služila. Utešno može da deluje činjenica da se na četvrtom mestu po poverenju nalazi ombudsman sa 39 odsto glasova.

Najmanje poverenja, kao što je rečeno, uživaju političke partije (veruje im otprilike svaki deseti ispitanik) i Skupština (svaki sedmi).

(NE)INFORMISANA: Mladi se najviše informišu sa Interneta (46 odsto), a onda preko televizije (36 odsto). Dnevne novine čita svega 5,6 odsto ispitanika.

Uopšte, kritika tzv. rijaliti programa zbog njihovog navodno lošeg uticaja na omladinu potpuni je promašaj jer mladi te emisije vrlo malo gledaju. Rijaliti programe redovno gleda svega osam odsto mladih, a nikad ih ne gleda sasvim zadovoljavajućih 53 odsto. Kakve god da su, a nisu tako loše, takvo zadovoljstvo ne bi se moglo iskazati zbog činjenice da političke debate redovno gleda manje od pet odsto mladih, a da ih nikad ne gleda 55 odsto. Ovo dovodi u pitanje sud o dobroj informisanost mladih, bez obzira na to što blizu polovine njih svakodnevno ili 2-3 puta nedeljno gleda vesti, odnosno što otprilike isti postotak redovno koristi Internet za obaveštavanje o političkim događajima. Jer, pogotovo na Internetu ima svega i svačega i potrebna je zapravo prilično dobra prethodna obaveštenost da se u toj šumi neproverenih ili često ne baš profesionalno sastavljenih vesti ne zaluta.

Kao jedan pokazatelj toga mogao bi da posluži popriličan evroskepticizam mladih. Ne toliko zbog evroskepticizma samog nego zbog “argumentacije” koja ga prati. Naime, više od polovine mladih misli da bi ulazak u Evropsku uniju povećao mogućnost ekonomske eksploatacije Srbije i usporio njen ekonomski rast, što je potpuno suprotno činjenicama.

Bilo kako bilo, ideju o ulasku Srbije u Evropsku uniju (uglavnom ili u potpunosti) podržava svega jedna trećina mladih (33,6 odsto). Ostali su ili protiv (gotovo trećina, tj. 30 odsto) ili ne znaju gde bi sa sobom. Takođe, više mladih nema poverenje u institucije EU (jedna trećina) nego što ga ima (jedna petina); gotovo polovina praktično nema nikakav stav. A i Unija im se više sviđa iz nekih ličnih lukrativnih i pragmatičnih razloga, kao što su veće mogućnosti za putovanja (67,7 odsto), nego iz nekih socijalnih i “opšte čovečanskih” motiva, kao što je bolja zaštita ljudskih prava (60,7) ili brža demokratizacija društva (56,2 odsto).

ZADOVOLJNA: Konačno, kada se sve skupi mladi u Srbiji su – zadovoljni. Iako, slično ostalom stanovništvu, kao najveće opasnosti u društvu vide nezaposlenost (87 odsto) i siromaštvo (82 odsto), mladi su, valjda u skladu sa svojim godinama, zadovoljni svojim životom i perspektivama. Čak 86 odsto njih zadovoljno je, prilično ili sasvim, porodičnim životom, 80 odsto ličnim odnosima, a 73 odsto onim čime se bavi. Četiri petine mladih (83 odsto) ima osećanje kontrole nad svojim životom i da može da ostvari ono što želi. Dok jedna petina mladih misli da će se život u Srbiji u narednih 10 godina pogoršati, više od dve petine (44 odsto) misli da će se popraviti. U tom kontekstu oni i svoju ličnu budućnost vide u ružičastim bojama: od dve trećine kod onih trenutno siromašnijih do četiri petine kod onih bolje stojećih.

Sa ovim delimično korespondira, a delom je u suprotnosti, velika želja mladih da napuste zemlju. Preko dve trećine njih (68 odsto) želi da ode iz Srbije. To je ipak (znatno) manje nego 2011, kada je takvu nameru pokazivalo 77 odsto mladih. Ovde još treba imati u vidu da vrlo mali broj mladih stvarno nešto učini da bi želju sebi ispunilo – tek 20 odsto (2011. godine – 22,5 odsto).

Na kraju, možda je ocena izrečena u naslovu ovog teksta prestroga i nepravedna. Jer svet koji im roditelji ostavljaju, u kojem nema posla a ima korupcije, kojim ne vladaju pravila nego sila, takav je da bi samo lud želeo da odraste. Sve u svemu, nasuprot onom hitu “Sve je lako kad si mlad” zagrebačkog “Prljavog kazališta”, može se reći – nije lako biti mlad danas u Srbiji.

Izvor: Mijatlakicevic.com