OBJAŠNJENJE „SRPSKE IDEJE“

Nakon pisanja mog dnevničkog fejsbuk osvrta na knjigu Slobodana Despota (koja sada pripada i francuskoj i švajcarskoj i srpskoj kulturi) pod naslovom „Med“ („Le Miel“), u izdanju prestižnog pariskog „Galimara“ (u njihovoj najelitnijoj, „beloj ediciji“), dobio sam njegov kratak, u žurbi pisan dopis i odgovor u „inboksu“.

 

A onda sam danas na svom mejlu zatekao ispovedno i, rekao bih, manifestno pismo koje mi je uputio Despot.

slobodan despot

Uz njegovu dozvolu ga sada objavljujem, onako kako sam ga dobio (bez ijedne intervencije, ispravke ili komentara).
Videćete ŠTA SVE TU PIŠE, na način na koji možda niko drugi danas ne govori u onome što je ostalo još uvek živo u „srpskoj kulturi“ (nedovoljno srpskoj & nedovoljno kulturi). I obavezno pročitajte. Biće to, videćete, važno iskustvo suočavanja sa sažetim objašnjenjem „srpske ideje“, a u formi Slobodanovog ličnog odgovora na moj nedavni osvrt povodom izlaska „Meda“ u Francuskoj i (u prevodu) u Srbiji, knjige o „Oluji“ iz 1995. godine i jednoj u roman pretočenoj avanturi s njom u vezi…

Evo i pisma:

Dragoslave moj dragi,
Škrto i odsečno sam ti se zahvalio na predivnom članku koji si mi posvetio.
Istina je da sam nekud žurio, a i da me je od tvojih pohvala, a još više od svrstavanja u najplemenitiji soj srpskih pisaca, spopala neka čudna nelagodnost, nešto što se graniči sa stidom.

Vremenom sam naučio da se ne stidim tako lepih reči, a i da se preterano ne uobražavam zbog njih.
Od samog nastanka tog mog ”Meda”, sve je pod znakom čuda i blagodati.
I sada, više od dve godine nakon objavljivanja, priređuju književne večeri oko te knjige i pišu mi o njoj. Skoro svakodnevno mi pristižu poruke na francuskom jeziku — a o nama i našoj legendi.

”Med” mi je izmenio sudbinu a zatim odlepršao nekim samo njemu znanim putevima.
Ja se samo trudim da ga pratim. Kaskam za njim poput deteta za odmetnutim zmajem. Radosti delim sa romanom i njegovim živim likovima, sa svojim uzorima i našom „teodulskom“ sudbinom.

Nisu me postidele tvoje pohvale, dobri moj Dragoslave. Postidelo me nešto drugo.
Postidelo me je tvoje saopštenje o mojoj samoći.
Kao da si obznanio da sam siromah.
Siromah je često i ponosit čovek: lakše podnosi svoju sirotinju nego li glas o njoj.
Nisam, na sreću, siromah. Nisam ni imućan. Tačno toliko imam, ili nemam, koliko treba za život bez obesti.
No, pošto je stvar već javna, da progutam ponos: usamljen jesam, ne svojom voljom, i to me muči.

Tebi barem ne moram da dočaravam šta znači ta usamljenost usred ljudskog vrtloga, ta duhovna osama. Usamljen sam u Švajcarskoj kao ”srpski nacionalista” i pravoslavac, a paradoksalno i kao francuski pisac, ”kosmopolita” bez akcenta, u sredini koja se diči svojim provincijalizmom.

Usamljen sam u Francuskoj kao Švajcarac, „čorbadžija“, državljanin dobro stojeće i uređene konzervativne države koju francuski revolucionarno-kolektivistički mentalitet mrzi iz dna duše.

A o usamljenosti u Srbiji nemam šta da dodam. Ti si sve rekao, a tome je jedan od tvojih čitaoca pridodao i svedočenje ”odavde”, sa Zapada, koje me je dovelo do ivice suza. Navodim:
> „Ovde na univerzitetu gde radim, imam poznanika Švajcarca koji je profesor i zna Slobodana još tamo iz dana pre srednje škole. On je knjigu kupio čim se pojavila u Parizu, i bio je prvi koji mi je o njoj sa takvim entuzijazmom pričao. Koliko je ponosan što zna Slobodana, što mu je sugrađanin, školski, i koliko je to u suprotnosti sa potpunom nezainteresovanošću srpskih kulturnih poslenika“. <

Čitam ove reči i hvata me seta. Preko četrdeset godina, kako sam ovde, poput Crnjanskog, svaki dan u sebi izgovaram reč ”Srbija”.
Roditeljima sam, kao derište, ZABRANIO da koriste francuski u kući, da ne bismo svi mi, novopristigli gastarbajteri, zaboravili maternji jezik ili ga izopačili u onu šaroliku brljotinu koju smute svi usplahireni emigranti s prvim rečima, svojim ili tuđim, koje im padnu na pamet.
Dok sam učio britkost duha s La Fontenom, srce sam zagrevao s Čika-Jovom.
Dok sam plovio dalekim morima Prusta i Džejmsa, u kaputu sam stiskao strica Nidžu i Nikoletinu Bursaća.
I dan-danas, kad krenem nekud, uvek u torbu ubacim nešto od Branka, kao grudvu rodne zemlje da nosim. Moj Branko. Moj Bora. Moj Dobrica. Moja Desanka. Moj Đura.
Nijedan narod sem mog svoje velikane ne naziva imenima i nadimcima, čak i kad kumuju ulicama i mostovima. To je zato što se samo mi uvek osećamo svi-svojima, što smo istovremeno i civilizacija i zaselak.
Pa valjda svako zna ko su Dragoš i Momo!
Kako je to milo, kako je to prisno, kako je to… ljudski!

Svoji smo, mislim. No ko smo to — ”mi”?
Ti i ja, danas.
Drugima, ogromnoj većini, ja nisam ”svoj”, mislim ”njihov”, šta god činio, bio ja na Zapadu ili među njima, bili oni u Srbiji ili ovde na frtalj sata vozom.

Čudna mi je sudbina. U švajcarski javni život sam, kao student, ušao na najgori mogući način: kao drski advokat najomraženijeg naroda od 1945. naovamo.
Tada bi mi, pre krštenja u Pravoslavlju, bilo udobnije pa i prirodnije da se izrazim kao Hrvat ili ”nepristrasni Jugosloven” (t.j. marksist ili soroševac). Isticao sam svoju srpsku krv – upravo jer je bila omražena – i taj skupi orden neprestano ističem.
Kad god je srpske ambasade i ministarstva hvatala prpa od nastupa pred zapadnim svetom, mene su gurali napred, i prihvatao sam.
Kad je trebalo protestovati — protestovao sam.
Kad je trebalo psovati — učtivo sam negodovao, jer sam znao (što ”moji Srbi” nisu) da je psovati jačeg od sebe isto što namazati se medom, pa stati pred osinjak.

Kad su 24. marta nasrnuli na Srbiju, ovdašnji radio me je pozvao da ”komentarišem zbivanja” na vestima sutradan ujutru, uz neke Šiptare. I tu sam gnusnost prihvatio, ne bez oklevanja i mučnine, pa napamet naučio ove dve rečenice:
”Od ovog trenutka, odgovornost za sve što se tamo bude zbivalo počiva na vašim plećima. A ja se molim za sve civile i vojnike koji će poginuti u odbrani Srbije i zavidim im što više neće morati da trpe odvratne njuške onih koji vama vladaju.”
Znao sam da mi više od toga neće biti dopušteno da izgovorim, i tako je i bilo.
A onda sam, nekoliko godina kasnije, sreo čoveka koji me je prepoznao po glasu. ”Čuo sam Vas na radiju 25. marta 1999”, reče mi taj sredovečni Švajcarac, i zagrli me plačući. ”Otvorili ste mi oči i srce nad ovim monstrumima.”

Uprkos takvim incidentima, a i zahvaljujući njima, stekao sam neko mesto u kulturnom životu ove zemlje, a potom i Francuske.
Bio sam izdavač ekstremista i terorista, ali i streljanih pesnika i velikih svedoka.
Bio sam savetnik nacional-konzervativaca ali i portparol ekološkog vizionara Franca Vebera.
Bio sam švajcarski desničar i srpski agent.
Neki nedeljnik je čak ”otkrio” da tobože vodim tajni račun Radovana Karadžića u švajcarskoj banci.
Puke izmišljotine, grube klevete behu jedini argumenti s kojima sam se suočavao u javnim debatama.
A onda se desilo i ono nemoguće: srpski roman srpskog šoviniste objavio je Galimar u „Beloj biblioteci“!
Otad se klevetama pridružila i cepteća zavist.
Svaki švajcarski pisac bi dubio na glavi da ga objave u najuglednijoj biblioteci na svetu. No to je svega nekolicini pošlo za rukom. Skoro svi ti autori se sada čitaju u školama. Doduše, i _Med_, tu i tamo. Baš sada, u junu, idem da se sretnem sa gimnazijalcima kojima je zadat kao lektira.

Ljudi su me i odranije, tu i tamo, zaustavljali na ulici da raspravljaju o nečemu što sam rekao ili napisao, da pohvale ili da posavetuju. A nakon ”Meda” su me zaustavljali da sa mnom poćute, da mi stisnu ruku, da mi nešto sitno poklone.
U mom gradiću, gde su ljudi prisni, znaju da zapodenu razgovor u redu na pošti ili na benzinskoj pumpi. ”Izvinite što Vam smetam, no pročitao sam Vaš „Med“…”

MOJ ”Med”. Kakav moj „Med“! On pripada celoj tragičnoj Krajini i mom celom narodu, pa čak i onom susednom, ubogim Hrvatima, koji se iz glupe mržnje kockaju sa sopstvenim spasom.
Ti stranci su kroz mene čitali Krajinu koja više ne postoji.
O toj Atlantidi su po prvi put nešto saznavali nakon dve decenije zapadnog zabašurivanja i našeg sramnog ćutanja. Dotle nisu bili ni svesni da su negde na Balkanu, za svega četiri dana, vekovna ognjišta jednog junačkog plemena pretvorena u gar i koprive, u vrzine i muk. Niko im nije rekao. Taj „Magnum Crimen“ su Amerikanci brže-bolje prikrili, 10. avgusta 95, konferencijom za štampu o tad već zastarelim zbivanjima u Srebrenici.
Niko se nije setio da taj uzročni odnos naglasi ili čak spomene.

Otada se svo zlo raspada Jugoslavije svelo na tu malu enklavu pred kojom se i naši vlastodršci ponizno klanjaju. A Krajina je propala u zaborav kao u ličku jamu.

Onih godina mi je od gneva padalo na pamet da odem na front.
Kakav front? S kim? Kome u korist, kad nisam borac? Ne volim kič i jeftinu romantiku.
Svoju borbu sam sveo na snove i tumaranja po gaju nad jezerom o kojem pišem u ”Medu”.
Tada sam se, a da nisam bio svestan, potajno izopštio iz ovog društva kome pripadam i postao njegov posmatrač, ne i protagonist.
U meni je već živeo moj Nikola, samotni pčelar s Velebita.

Prirodnije bi mi bilo sada da se borim za Donbas ili Damask. Bilo bi bezbednije nego da strepim od srpske izdaje ili srpskog cerekanja za svojim leđima.
Samoća je strašna škola, ispit, pa i hemijski proces.
Od proneverenih, izopačenih, zaboravljenih srpskih odiseja ostao mi je samo suvi talog: sveljudska srž svega proživljenog. Ono što me povezuje sa jezgrom patnje, jezgrom istine i laži.
Zato danas višak srpskih suza lijem nad nesrpskim sudbinama. I ovu svoju priču o Krajini, da neki izdavač traži, mogao bih da prebacim u Meksiko, Vijetnam ili Egipat. Ne bi mi smetalo.
Moja mučenička Krajina se preselila u nebesa i odatle osvetljava svako razrušeno ognjište i svaku neopevanu žrtvu.

Kada sam od travarke Rade Milošević čuo tu biblijsku pripovest o putešestviju oca i sina iz koje će izrasti knjiga, dugo sam se pitao: šta ću od nje? Kako da je PREVEDEM ovim slepcima ovde?
Da sam napisao ogled o istoriji i patnjama Krajine, niko me ne bi pročitao — sem, naravno, mojih istomišljenika. Niko ne čita esejistiku s kojom se bar načelno ne slaže. Eseji, dokumenta, služe pre svega utvrđivanju predubeđenja, a ne trežnjenju ili proširenju svesti. Tu ulogu samo literatura i mistika mogu da ostvare.

Dotle nisam bio pisac. Ni crticu nisam objavio u ikakvom književnom časopisu. No shvatio sam da je pred gromadama laži i propagande sasvim uzaludno proklamovati ”našu istinu” o Krajini i ostalim zbegovima. Kao da na stenu nasrćeš kašičicom!
Toliko mi je ”naših istina” nuđeno za prevođenje i izdavanje. I tako mi je bilo teško tim dobrim, a žučnim ljudima objašnjavati koliko je njihovo požrtvovanje uzaludno pred tim oholim, rasejanim, mlakim zapadnim svetom.
Šta će njima ”naša istina” kad ni sopstvenu nemaju snage da sagledaju i odbrane?

Stoga je Krajinu trebalo izbaviti — od Krajine. Iščupati je iz istorije i geopolitike.
Istoriju pišu pobednici, a gubitnici se bave geopolitikom.
Ni jedni ni drugi se ne bave istinom, a istina je jedino bitno.
Jedini mogući potez bio je da se Krajina ukleše u književnu baštinu, i to ne našu već sveljudsku. Odatle je niko ne može izbiti.
Književne istine, za razliku od istorijskih, nisu kvarljive.

Kako ovo zvuči nadmeno! „Čovek uobrazio da je Tolstoj“! A ne radi se o nadmenom hvalisanju, već o poetici.
Povest o takvim sudbinama ne pišeš kao novinsku hroniku.
Ako ne osećaš široki dah u sebi, ako ti pogled ne cilja u nebesa, ne moraš ni da započinješ.
Zato sam tih sto strana pisao četiri godine.
Za te četiri godine, možda sam svega desetak dana bio dorastao za takvu temu. Ostalih hiljadu četiristo dana bio sam samo prosečni Evropljanin, ”ideal i oruđe sveopšteg uništenja”, kako ga opisuje Leontjev.

Tako mi je taj krajiški med postao odskočna daska ka nečemu drugom.
Otud, verovatno, i nelagodnost s kojom je knjiga primljena među Srbima. O njima pripovedam, jeste, ali ne kao Srbima, već pre svega kao — ljudima u bezljudnom vremenu. I dobrim i zlim.
Tek nakon ”Meda” sam shvatio onu unjkavu i naoko mlitavu poruku svetog patrijarha Pavla: ”Budimo ljudi!”
Svi smo to shvatili kao : ”budimo uljudni”, ”dobri”, ”humanitarni”. A tu, u stvari, nema nikakvog popovanja ni moralisanja, ni trunke!
Pavle samo govori: ”budimo ljudi”! Prihvatimo, usvojimo svoju čovečnost u njenom punom opsegu i dobra i zla. Grešimo, no činimo i dobro! Usudimo se, makar ispaštali!
On je video koliko smo suženi, skvrčeni, kao potkresani na Prokrustovom ležaju.

Moji likovi iz ”Meda” jesu Srbi, no ti Srbi su mi se nametnuli ne radi svog srpstva već radi svog LjUDSTVA! Naši nacionalni mistici i nadri-istoričari u svakom čoveku traže Srbina, a ja u Srbinu tražim čoveka. Veliku retkost u mom vremenu i podneblju!
No imam tu sreću što među Srbima najčešće još nalazim prečice ka… ljudima. Moj Branko, moj Gavrilo, moj Nikolaj, moj Arčibald (Rajs), moj Pera (general Galoa), moj Stanislav (Krakov), moj Patrik-Stefan (pukovnik Bario), moj Sanja (Zinovjev), moj Emir-Nemanja, moj Jakov (pukovnik Ogar), moj Oskar (Frajzinger). Punopravni Srbi — jer su LjUDI!

Srpstvo nije ni krv ni soj ni grb ni tapija.
Srpstvo je — ljudstvo među neljudima, pamćenje među zbunjenima, srce usred leda.
Srpstvu se priklanja ko god oseti golog čoveka u sebi, bio on holivudska zvezda, vojničina ili roker.
Srpstvo je „sabor učenika“, što je sam Nikolaj rekao, „i liturgija“, kako dodade Žarko Vidović.
Svesti srpstvo na etničku, običajnu ili versku zajednicu, znači već suziti ga i okameniti.
Ritualno srpstvo ništa ne znači. Otud i lakoća s kojom grlate ”Srbende” prelaze u izdaju…

Samo objavljivanje ”Meda” beše čudo.
Još veće čudo je njegova popularnost *ovde*, u francuskom području.
Pet nagrada, četiri ili pet izdanja pod ”belom” koricom, a sada i džepno.
Kad mi je prijatelj poslao sliku knjižare na pariskom aerodromu sa hrpom ”Meda” na udarnom mestu, shvatio sam da smo promenili status.
Ušli smo, maltene, u ”mejnstrim”. Porede nas sa Hemingvejem, Homerom…
Da se to meni desi! Meni i Krajini?! Nama?!…

Najčudnije je što tu pobedu sam slavim, kao da sedim u fudbalskoj svlačionici i nemo buljim u pehar UEFA-e.

Lažem: nisam sam. Tu si ti, Marina, Svetlana i još par prijatelja, uglavnom prijateljica. Tu su i čitaoci iz grupe ”Medomana”. Tu su moji ovdašnji pajtaši, moleri, drvoseče, trgovci i štampari, s kojima roštiljam i kuvam kotliće. Sačuvao sam veze sa istinskim drugovima iz detinjstva, Švajcarcima, Italijanima, Špancima.
Ne mogu ti ni opisati šta za njih znači naš proboj u svetu francuske kulture.
A za to vreme Srbija ćuti.
Krajina, ona raseljena, ćuti. A s njom bih najradije podelio ovu radost.

Ne radi se o ”medijskoj blokadi”. To je najmanje važno. Njima je sve neugodnije da napišu nešto lepo o ma čemu srpskom mimo sportskih vesti.
A nije ni da su me bojkotovali. ”Politika”, ”Pečat”, ”Geopolitika”… Čak me je Olivera Miletović ugostila na svojoj odličnoj emisiji.
Više me čudi narod i dijaspora.
Oko mene, u Švajcarskoj i šire, ima dosta srpskih klubova, pa i krajiških. Samo jedan me je pozvao, ženevski, gde me znaju odranije. Da ne spominjem parohije i eparhije.
Desi se da poneki Srbin dođe na književno veče u nekoj francuskoj biblioteci, na svoju ruku. U Lionu sam tako sreo dva sjajna Sremca – pričali smo o Hamvašu i bekrijanju. No, eto, većine to kao da se uopšte ne tiče…

Često me ljudi prepoznaju u avionu za Beograd, i tu se stvari odvijaju karakteristično: Srbi mi uglavnom pričaju o politici, a Francuzi i Švajcarci — o ”Medu”!

Očigledno postoji nesporazum.
Slučajno sam dobio procenu prvog izdavača koji je pomišljao knjigu da prevede u Srbiji. Recenzent je ocenjuje kao previše ”mlaku i banalnu za našu publiku. Ima tu nečega.
Portret Srba postaje nezamisliv bez trubača i šenluka, podočnjaka i neobrijanih obraza.
Sami smo se uživili u karikaturu o sebi, koja nije od juče.
Za mene je ”Ko to tamo peva” gnusan film, uprkos duhovitosti, no valjda je to tako samo za mene…

Da ne tlapim previše.
Od Srbije ne očekujem nikakvo priznanje.
Ono što mi je od nje trebalo već sam dobio, još od detinjstva, i to niko ne može da mi otme.
Moj sledeći roman nigde Srbiju ni ne spominje, a u njemu je više srpskog nego u ”Medu”.

Ponekad zamišljam kako je Lukijan Mušicki sa fruškogorskih obronaka motrio na Mačvu i pitao se da li ona svest i znanje koje on nosi i brani išta znače tim ljudima tamo.
Ponekad ležim na tuđoj plaži i ponovo sastavljam ”Lament nad Beogradom”, koji sam nekad u transu prepevao na francuski, pa odletih čak u Johanesburg gde je Dragan Aćimović u 50 primeraka štampao tu najpotresniju pesmu posvećenu nekom gradu, igde.
Ponekad se setim gorkog razočarenja nemačkog aristokrate i prebega Rajsa kad nas je drmusao: ”Čujte, Srbi!”
Ponekad se uživim u strepnju čitavog niza hilandarskih vladika nad raščerečenom ili zaluđenom matricom.
Ponekad sam moj deda-ujak Drago, ludi izbegli četnik koji se pod stare dane vratio u Srbiju da bi ipak umro u Australiji, ne prepoznavši svoju otadžbinu u onome što je zatekao.
A u sobi u kojoj spavam, pored ikone i slika dede i bake, nema ničeg drugog sem lika mog Gavrila Rucovića, Bokelja u Kairu rođenog, u Pariz proteranog pod Naserom, poliglote, svetskog putnika, vernika i šmekera, koji je celog života mislio samo na Srbiju.

Ne boli mene što me Srbija ne priznaje, dragi moj Dragoslave. Bez toga mogu da živim.
Boli me što Srbija samu sebe ne priznaje…

Preuzeto sa FB profila Dragoslava Bokana