PESIMIZAM JE STRAH MALOG ORLIĆA

Veliki vladika Nikolaj Velimirović piše o tome kako čovek prestaje i posustaje pred optimizmom. O pesimizmu, sveti vladika govori kao o ljudskoj apsurdnosti, poniranju u sopstveno biće koje u njemu ne nalazi genijalnog čoveka dostojnog života. Gde je izbavljenje iz ovakvog stanja?

 

„Za šta sam ja sposoban?“ i „Koliko ja vredim?“ – ta pitanja vi sami sebi sad postavljate. I tražeći odgovor na ta pitanja, vi sravnjujete sebe sa velikim ljudima iz istorije. Ispadne li to sravnjenje svuda na štetu vašu, vi postajete pesimisti.

o pesimizmu

Koga od vas nisu taknule u srce reči Cezareve, izgovorene pred Aleksandrovom statuom: „ovaj je u mojim godinama svet osvojio, a ja nisam još ništa učinio?“ Zar niste i vi postavljali sebi slična pitanja, stojeći u mislima svojim pred svakim od velikih ljudi, o čijem ste životu i radu učili u školi?

Vi tražite sebe među velikim vojskovođama. Napoleon vam izađe pred oči, i vi se uplašite od njegove veličine, i svoje malenkosti, i vi gubite poverenje u sebe i šapćete: „Napoleon je jedna planina, a ja šljunak pod tom planinom“.

Ili vi tražite sebe među velikim misliocima. Platon vam izađe pred oči, i vi stuknete, i pesimizam postaje gospodar vašeg srca.

Ili vi sravnjujete sebe s velikim rodoljubima, s Epaminondom, s Decijem Musom, s Mininom, s Obilićem, i duša se vaša ispuni prezrenjem prema sebi.

Ili vi volite poeziju i želite da budete pesnik. No kad pomislite, da biti pesnik znači biti u društvu s Virgilom i Miltonom i Geteom, vi se zastidite i s očajanjem cepate svoje stihove i bacate u vatru.

Ili vi želite da budete naučnik. No gle, naučnici su: Njutn, Heršel, Faradej, Helmholc; – i vi ponirete glavu među ruke.

Vi volite muziku; – no tu je Mocart.

Vi bi hteli skulpturu; – no tu je Mikelanđelo.

Vi se tražite među socijalnim reformatorima. No tamo su Solon i Likurg i Alfred Veliki i Petar Veliki.

I tako tražeći sebe i ne nalazeći nigde i ceneći sebe i potcenjujući svugde, vi padate u jedan pesimizam, koji vas vodi ili jednom bezprincipnom i razuzdanom životu, ili fakirskoj indiferentnosti i pogruženosti, ili pak samoubistvu. Na koje god polje ljudske delatnosti u prošlosti pogledate, vi nalazite svuda neverovatno velike i genijalne ljude, nalazite svuda primere „non plus ultra“. I vama se učini, da je čovečanstvo svu svoju veličinu već pokazalo u prošlosti, da se ljudi sadašnjosti, t.j. ljudi vašeg vremena ne mogu meriti s ljudima prošlosti, i da specijalno vi ne predstavljate savršeno ništa u sravnjenju s onim ljudima, koji vam iz prošlosti toliko imponuju.

No, ne bojte se! Pesimizam je vaš apsurdan, strah vaš je strah maloga orlića, koji iz svoga gnezda gleda nad sobom na visini orla, svoga roditelja, raširenih krila i smela poleta, i očajava što je on osuđen, da leži u gnezdu, golišav i nejak, i da prima hranu iz tuđeg kljuna.

Ne bojte se! Jer i Napoleon, veliki vojskovođa, bio je jedno vreme prost redov, koji nije nikad ni sanjao, da mu predstoji tako slavna budućnost.

Platon je bio u vašem uzrastu u očajanju zato, što nije mogao da piše stihove kao Homer. On je čitao neprestano Homera, i trudio se neprestano da mu podražava. No uvek se ljutio na svoje stihove i bacao ih u vatru. I Platon je, vidite li, sebe tražio i sebe potcenjivao u mladićskom dobu, i ne sluteći, kakvu je slavu proviđenje njemu odredilo u budućnosti.

Franklin je jednoga dana hodao besposlen po ulicama Filadelfije, tražeći žudno samo zanimanja, ma kakvoga. I niko na nj nije ni glave osvrtao. Franklin je našao posla i živo je radio, slagao je slova u štampariji, bez imalo pesimizma zbog svog skromnog položaja. Tog istog Franklina drugoga jednoga dana, posle izvesnog vremena, pozdravljala je sva Filadelfija pucnjem iz topova i obasipala ga svima mogućim počastima, kao oca otadžbine.

Jedno čobanče u selu Tršiću čuvalo je ovce, i idući za ovcama jedva sricalo slova nekakve stare knjige. Ono je smatralo za najveću sreću, da samo zna čitati i pisati. To čobanče postiglo je više nego što je ikad moglo poželeti. Ono je bez škole postalo tako slavno, da je dobilo doktorat filosofije honoris causa. Ono je skupilo veći do umnoga blaga našega naroda i pokazalo ga i nama i Evropi. I to čobanče je prvo stvorilo nauku o našem jeziku. Vuk Karadžić nije imao vremena da bude pesimist.

Nekoliko seljaka orali su u Šumadiji pre sto godina. Oni su imala samo pravo da oru i ćute; i oni su orali i ćutali. I vera je zagrevala njihove grudi, i pesimizam se nije doticao duše njihove. Nikad nisu mislili ti seljaci ostaviti svoje ralo i odati se drugom poslu. Oranje i ćutanje bilo je zanimanje njihovo. oranje i ćutanje bilo je zanimanje i njihovih predaka kroz čitava 4 stoleća. No vi znate, šta se desilo? Jednoga dana ti seljaci ostave svoja rala i pripašu sablje i prestanu da ćute. I od seljaka postanu heroji, koji su pobedili onu silu, od koje je bila pobeđena Vizantija, i postanu još političari, i reformatori, i kneževi. I ni u jednom svom životnom zanimanju ovi ljudi nisu se pokazivali pesimisti.

Naša srpska prošlost ne zna za pesimizam. Naše najcrnje vreme u istoriji inspirisalo je jednu svetlu herojsku poeziju.

Čak i naši slepci bili su optimisti.