Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

NE POGREŠIŠ LI, PAMETI DOĆI NEĆEŠ

Čudo u manastiru Koporin kraj Velike Plane pokazuje kako se posle počinjenog greha i radi njega iskrene ispovesti i pokajanja, krene putem spasenja. Kako se kradljivcu prikazao Stefan Visoki, sveti srpski despot, čije svete mošti počivaju u ovom manastiru, njegovoj zadužbini. „Zašto uzimaš stvari iz mog doma?“ – upitao ga je…

 

Manastir Koporin nalazi se u Šumadiji. Između Velike Plane i Smederevske Palanke. Udaljen od gradske vreve. Mjesto skrito od ljudi. Bogomdano za žedne duhovnog mira. Za bogotražitelje.

Čudo u manastiru

Obnova starih i podizanje novih konaka traje duže vremena. A sve što je tu urađeno je unikatno. I nova zvonara. I novi konaci. Kakva sve ljepota počiva tu. I nova kamena ograda oko manastirskih zdanja. Kapije. Asfaltirano parkiralište za automobile ispred manastira.

Prilikom rada na manastirskim objektima radili su mnogi majstori. I oni sa vjerom. I malovjerni. I oni bez vjere. I bogoljubivi. I oni čije korake usmjeravaju demoni. Da nije tako, možda se ne bi ni desilo ovo čudo. Tako je tu jedan radnik, bezbožnik, uradio, po nalogu lukavoga teški grijeh. Iz grehovnog sunovrata ga vraća Svetitelj. Ali je užas grijeha prethodio svemu.

Jedan majstor ukrade ručnu bušilicu, koja je bila vlasništvo manastira. Po završetku rada, spakovao je u svoju poveću torbu. Kada je izašao iz kruga manastira, okrenuo se da vidi, da li ga ko posmatra. Pošto se uvjerio da nema nikoga, pošao je užurbanim koracima. Više se nije dvoumio; uspio je da ukrade, a da ga niko ne vidi. Zaboravio je da Bog Svevideći sve vidi, sve čuje, sve zna. Zar Onaj Koji je stvorio sve oči – da ne vidi nas?

Potpuno siguran da je ovo ukradeno sad njegovo, odredi pravac koji će brže proći i udaljiti se. Bila je to sredina šume. Kad zamače ka sredini šumskog puta, sklonjen od svih pogleda iz manastira, osloni se na stablo jednog hrasta da malo predahne. Ponovo opipa ukradenu stvar u torbi. Polako se spremao da prikupi još malo snage za put uzbrdo. Ubrzo izlazi iz šume, na čistinu, na livade. I onda nizbrdo pravo prema Smederevskoj Palanci.

No desi se nešto o čemu nikada u životu nije ni mislio, ni slutio, ni sanjao. Tada ugleda veći krug svjetlosti. Ona je išla pravo prema njemu, u onoј svjetlosti bio je muškarac. Bio je visok, lijep u zlatotkanom odejanju. Imao je čvrst hod. Bistar i oštar pogled. Kad se primače na oko dva metra od njega zastade. „Zašto uzimaš stvari iz mog doma?“, ljutito ga upita. Taj, koji mu je to rekao bio je Sveti Stefan Visoki Lazarević, čije svete mošti počivaju u ovom manastiru, njegovoj zadužbini.

Majstora obuze užas. Primio je njegove riječi kao grom iz vedra neba. Znao je da je to susret sa Svecem, čiji je lik gledao na ikonama u manastiru. Bio je to i susret sa samim sobom. Sa strašnim grijehom, koji je počinio. I stid i strah, kakav do tada nije poznavao obuzeše ga. I srce. I dušu. I um. Sve je odjednom vidio kao u ogledalu.

Potpuno psihički ošamućen, počeo je da shvata demonsku zamku u koju je krađom ulovljen. I shvati ono najstrašnije; da je kod Svetitelja rečeno – zapovjest. Znano je da ne smije časiti. Ni kasniti. „Postoji Svevideći Bog i sveci“, prostruji mu misao, kao duhovni mač, kroz srce. Okrenu se nazad. Nabaci torbu sa ukradenim na rame. Sada mu je teret bio mnogo lakši. Ili mu se činilo. Kao pred nekom magnetnom silom bio je potpuno izložen pred onim što je očima vidio. Ušima čuo. U pomrčini grijeha i svjetlosti Sveca, koja ga je srela zaboravio je potpuno na teret koji nosi.

Sada mu je užas duševnog tereta pritiskao savjest. I dušu. Potražio je igumaniju. Iz torbe je izvadio ukradeno. Nekoliko trenutaka su se nijemo gledali. Borio se sam sa sobom. Pao je na koljena. Ispovjedao je svoj strašni grijeh. I javljanje Svetog Stefana. Stid mu je crvenilom udario u obraze. Pokajao se. Oči mu zasuzile.

„Nemoj više tugovati“, rekla je igumanija. „Idi dolje u hram ispovjedi se kod jeromonaha, da ti ispovješću Gospod oprosti grijehe, kojim ti je lukavi demon pokušao pogubiti dušu. Gospod i Sveti Stefan neka ti oproste ovaj strašni i sramni pad. I čini odsad ono što je na duhovnu korist i u slavu Gospoda. Dobro prouči deset Božijih zapovjesti da bi ubuduće izbjegao zamke lukavoga i svaku pogibelj.“

„Gospode, pomiluj“, prosto zavapi on.

I ode na ispovjest. Žurno.

I dok je izlazio na vrata konaka prema hramu, čulo se kako ponavlja: „Gospode, pomozi mene slabomoćnome… pomozi meni mnogogrešnome.“

Iz svake drame može se izvući pouka za život. Tako su i ovoga čovjeka poslije grehopada pokajanje i ispovjest pokrenulo na put spasenja. „Ne pogrešiš li pameti doći nećeš“, reče neko.

Zabeležio prof. Milutin Veković

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: