PREPREKA VATIKANA I BEOGRADA

Nedavna izložba o Alojziju Stepincu u Briselu – i najvaljena sudska regabilitacija pred Županisjkim udom u Zagebu – ponovo su lansirali u etar priču o nadbiskupu koji je istovremeno i svetac i zločinac. „Dosije Stepinac“ je veliko istraživanje o liku i delu Alojzija Stepinca. Šta su o njemu rekli najpozvaniji srpski i hrvatski istoričari, šta je ispričao čovek koji ga je hapsio, koja otkrića iz arhiva bacaju novo svetlo na odnos posleratnih vlasti sa Stepincem. I zašto Srbi nikada neće promeniti mišljenje o njemu…

Kralja Aleksandra niko nije tako lako prevario kao Alojzije Stepinac. Trećeg jula 1934, svega tri meseca pre nego što će stradati u Marseju, jugoslovenski suveren je primio novog biskupa zagrebačkog. Bila je to prva zvanična Stepinčeva poseta Beogradu u novoj funkciji, koađutora (zamenika i, praktično, naslednika) zagrebačkog nadbiskupa Bauera, i razloga za srdačnost bilo je mnogo.

dosije stepinac

Kralj je, govorilo se to tada, bio jedan od onih koji su „pogurali“ Katoličku crkvu u Hrvatskoj, pa čak i Vatikan, kojim je tada stolovao papa Pije XI, da Alojziju Stepincu daju zvanje biskupa. Ta vest odjeknula je u svetu: sa 36 godina, Stepinac je bio najmlađi biskup na planeti, a kralj i Srbi su ga cenili.

Kada mu je bilo svega dvadeset, Stepinac je pao u italijansko zarobljeništvo – Italija je svega koji mesec ranije najzad prelomila i ušla u rat na strani Antante – nakon bitke na Pijavi, bitke u kojoj je Stepincu, austrougarskom vojniku, komandovao Srbin, feldmaršal Svetozar Borojević.

Peto dete porodice Josipa i Barbare (rođene Penić), iz sela Brezarića, na četrdesetak kilometara od Zagreba, tek stasali Lozek je tog jula od Italijana zatražio da ga oslobode, kako bi išao na Solunski front. Sve do proleća 1918. Stepinac će ratovati u srpskoj uniformi, za srpskog kralja, za ujedinjenje Južnih Slovena, i u toj uniformi će prvi put videti Beograd.

No drugi razlog za međusobno poštovanje Stepinca i Aleksandra Karađorđevića, tog ranog jula u Beogradu 1934, bila je shvatanje da je pošast komunizma najveći problem čovečanstva. „Jedino je Katolička crkva dorasla komunizmu i kadra je uhvatiti se s njim u koštac“, zapisaće biskup svoje reči upućene kralju tog dana.

„To je i moje uverenje, Preuzvišeni“, odgovorio mu je kralj, „da je jedino katolička crkva kadra držati frontu protiv komunizma i meni je veoma drago da ste ovako otvoreni i iskreni…“

Već vremešni i bolešljivi nadbiskup Antun Bauer nije ga sam izabrao za svog naslednika. Učinili su to članovi zagrebačkog klera koji su želeli da pomire Beograd i Svetu stolicu. Stepinac je bio idealan: navodno odan jugoslovenskim idejama, solunski dobrovoljac, i bez velike mrlje u karijeri.

Na kraju julskog susreta, Stepinac se zakleo na vernost i lojalnost kralju Aleksandru, kao i tadašnjoj državi. Njegova je reč možda važila do kraja života kralja Aleksandra, ali ne i do kraja države. Već na samom početku rata, i pre kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, 12. aprila, Stepinac će posetiti vojskovođu Slavka Kvaternika, a četiri dana kasnije i ustaškog poglavnika Antu Pavelića, i njima se zakleti na vernost, kao što je to učinio sa kraljem.

Biće to početak kontroverzi koje će kardinala pratiti mnogo posle njegove smrti, optužbi da je podržavao genocid nad Srbima i Jevrejima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da nikada nije digao glas protiv zla Jasenovca, ali i sukoba između Srba i Hrvata i Srba i Vatikana kojem se ne vidi kraj.

Jer, ravno sedamdeset godina od tog susreta s kraljem Aleksandrom, Alojzije Stepinac je pred vratima raja. I to prilično bukvalno – sve naznake iz Vatikana govore da će blaženi kardinal (taj je oreol dobio 1998, uz blagoslov pape Vojtile, u Mariji Bistrici, pred pola miliona vernika) biti proglašen za sveca. To je izazvalo burnu reakciju Srpske pravoslavne crkve, pa i predsednika Tomislava Nikolića.

Sveti arhijerejski sinod SPC poslao je još 2011. prvo pismo Vatikanu, vrlo oštro protestujući zbog odlaska tadašnjeg pape Benedikta XVI na grob kardinala. Uprkos tome, Benedikt je posetio Hrvatsku u junu 2011. i pomolio se na Stepinčevom grobu u zagrebačkoj katedrali.

„Zahvaljujući čvrstoj hrišćanskoj savjesti, Stepinac je znao da se odupre svakom totalitarizmu, te je u vreme nacističke i fašističke diktature postao branilac Jevreja, pravoslavnih i svih progonjenih, a potom u doba komunizma ‘advokat’ svojih vernika, mnogih progonjenih i ubijenih sveštenika“, rekao je Benedikt tada.

U dobro obaveštenim krugovima u Vatikanu smatra se da je proces kanonizacije Stepinca nezaustavljiv. I tako će kardinal kojeg i Srbi i Jevreji smatraju zlikovcem stati, eto, rame uz rame sa jednim Oskarom Romerom, nadbiskupom iz Salvadora koji je bukvalno platio životom svoje zalaganje za siromašne i svoje glasno negodovanje zbog vojnog režima tokom krvavog građanskog rata u toj zemlji.

Mada ima i glasova koji su uvereni da će papa Franja, zarad održavanja dobrih odnosa sa pravoslavnom crkovom, proverenim sistemom „ako ne želiš da rešiš nešto ti osnuj komisiju“, odugovlačiti proces. Međutim, treba imati u vidu da Rimokatolička crkva u celini blaženog kardinala Stepinca doživljava i predstavlja u koordinatama svog sistema vrednosti i kriterijuma, prevashodno kao mučeničku žrtvu jednog od dvaju najpogubnijih totalitarizama 20. veka, onog komunističkog, odnosno staljinističkog.

„Stepinčeva uloga tokom Drugog svetskog rata i njegovo pastirsko postavljanje u vreme sprovođenja monstruozne, genocidne politike NDH prema pravoslavnim Srbima i drugim ‘nepoćudnicima’ za njih je u drugom planu i drže da nije u svim pojedinostima činjenično dovoljno potvrđena i objektivno protumačena. Ovakvo gledanje je, naravno, za srpski narod, za Jevreje, Rome, ali i za sve antifašistički orijentisane i istinoljubive ljude neprihvatljivo, što je i u Vatikanu dobro poznato, pa je proces kanonizacije uzoritog kardinala iz realpolitičkih razloga stalno usporavan i držan na ledu, kao uostalom i svetski neuporedivo značajniji, ali u suštini analogni postupak ‘uzdizanja na visinu oltara’ pape Pija XII“, objasnio je svojevremeno jedan od najboljih poznavalaca kretanja u Rimokatoličkoj crkvi i odíosa SPC i Svete stolice Darko Tanasković za Nedeljnik.

Borbenu klerikalnu orijentaciju hrvatske politike na simboličnoj ravni izrazio je i mladi zagrebački nadbiskup dr Alojzije Stepinac prilikom svog prvog javnog nastupa na proslavi Papinog dana februara 1935. godine. U velikoj sali Zagrebačkog zbora (sajma) nadbiskup Stepinac se obratio skupu od više hiljada ljudi sledećim rečima: ‘Nisam došao na svijet da donesem mir nego rat! Mi doista vodimo rat, ali duhovni rat, za koji ne trebamo ni bombe, ni oružja kao boljševici’. Ovakvo komentarisanje citata iz Biblije izazvalo je burno odobravanje brojne publike.

Na odnos Vatikana i rimokatoličke hijerarhije prema jugoslovenskoj državi izrazito negativno je delovalo odbacivanje konkordata u Beogradu jula 1937, protiv kojeg se ujedinio najveći deo srpske javnosti. Sledstveno, ekstremno desni, ustaški krugovi dobijali su i sve veću podršku Rimokatoličke crkve. Vlada je pokušavala da po tom pitanju nešto učini, tako da je ambasador Mirošević Sorgo 30. aprila 1940. protestovao u Vatikanu zbog povezivanja rimokatoličkih sveštenika sa Pavelićem, Babićem, Singerom i drugima“.

Sve ovo se, dakle, događa pre rata.

Ustaška država NDH, proglašena 10. aprila, svega četiri dana nakon napada Nemačke i Italije na Jugoslaviju, bila je kruna napora hrvatskog nacionalizma da ostvari svoju nezavisnu zemlju.

Najviša hijerarhija Rimokatoličke crkve odmah je podržala stvaranje nove države u vreme dok je još trajala agresija osovinskih zemalja na Jugoslaviju. Sutradan po proglašenju NDH hrvatski metropolita i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac je posetio ministra unutrašnjih poslova u privremenoj upravi Milovana Žanića.

Prema Milanu Koljaninu sa Instituta za savremenu istoriju, istog dana nadbiskup Stepinac je sa pratnjom posetio u Banskim dvorima Slavka Kvaternika. Izrazio mu je ‘svoje najbolje želje za sreću, boljitak i napredak hrvatskog naroda u Državi Hrvatskoj.

„Ujedno mu je izrazio srdačno saučešće nad tragičnom smrti njegovog brata’. Petar, brat Slavka Kvaternika, je, inače poginuo u borbi sa Jugoslovenskom vojskom u Crikvenici prilikom proglašenja ustaške vlasti“, navodi Milan Koljanin.

Svojom poslanicom od 28. aprila 1941. Stepinac je dao puni duhovni legitimitet NDH i kao sin hrvatskog naroda i kao „predstavnik Svete Crkve“. Dane njenog stvaranja nazvao je časovima „u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom u kojoj smo ugledali svijetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli“.

Milan Koljanin, inače jedan od najboljih poznavalaca ustaškog režima i koncentracionih logora na teritoriji NDH objasnio je:

„Rimokatolička crkvena organizacija, hijerarhija, parohijsko sveštenstvo, monaški redovi, među njima posebno franjevci, u najvećoj mogućoj meri je sledila poziv svog duhovnog pastira. I u katoličkoj štampi za najveće neprijatelje hrvatskog naroda proglašeni su Srbi, za njima i ostali neprijatelji Evrope i pozivalo se na nemilosrdni obračun sa njima. Jedinice hrvatske vojske imale su svoje vojne sveštenike (dušebrižnike), a sam nadbiskup Stepinac imenovan je od Svete Stolice za Vojnog vikara sine titulo za hrvatsku vojsku. Nadbiskup je 20. januara 1942. imenovao domobranske dušebrižnike i podelio im župničku jurisdikciju. Za svoje zamenike je odredio dvojicu sveštenika, Stjepana Vučetića i Vilima Cecelju, inače istaknute ustaše. Vojni sveštenici su imali važnu ulogu u podsticanju pripadnika hrvatskih oružanih snaga na vršenje masovnih zločina nad Srbima. Za svoje zasluge, kao i brojni drugi sveštenici, oni su odlikovani visokim odlikovanjima NDH. Podrška Rimokatoličke crkve ustaškoj državi trajala je koliko i ta država, o čemu svedoči i poslanica hrvatskih biskupa od 24. marta 1945.“

Îstala je, doduše, zabeležena njegova poslanica iz zagrebačke katedrale od 25. septembra 1942, jedan od govora koji najrađe citiraju oni koji ga brane, uz ono da je „Jasenovac sramotna ljaga za NDH“:

„Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: ‘Oče naš koji jesi na nebesima!’ I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?“

Foto Profimedia
Foto Profimedia

No kako je moguće da Alojzija Stepinca u Hrvatskoj posmatraju kao pozitivnu figuru? Ne samo nacionalisti, kojih je Balkan pun, već i obični ljudi, čak i oni koji sebe ne smatraju vernicima. Koliku ulogu su u tome igrale komunističke vlasti, koje su ga osudile za kolaboraciju sa ustašama, nasilno pokrštavanje srpskog življa i za izdaju jugoslovenske vlade? Kako i umereni Hrvati prenebregavaju činjenicu da je Stepinac na Uskrs 1941. pozdravio ustašku državu kao „Božje čudo“? Da li je dovoljna „isprika“ što su Tito i Partija od takvog čoveka napravili – mučenika? Ili je, kako će to tvrditi najpozvaniji hrvatski istoričari, komunistička propaganda od njega u očima Srba napravila zlikovca, što on, tvrde, nikada nije bio?

Stepinac je tako, (n)i kriv (n)i dužan, podelio ulogu onih kojima su nove vlasti posle rata presudile, mnogima i bez dokaza. Ako povlačimo paralele gledajući iz Hrvatske, ako je Pavelić bio hrvatski Milan Nedić, a Kvaternik hrvatski Ljotić, onda je sudbina Stepinca najbliža onoj Draže Mihailovića: dobar deo naroda nikada nije prihvatio rezultate navrat-nanos obavljenog suđenja ni njegovu krivicu, a Stepinčev se kult – kao i Dražin – širio i pored onoga što je pisalo u zvaničnoj jugoslovenskoj istoriografiji. Kada su došle rane devedesete, Stepinac je rehabilitovan, i to u Saboru, ponajpre zahvaljujući uticajnom funkcioneru HDZ-a Vladimiru Šeksu, ali i pritisku pastve.

Na ova pitanja odgovor smo pokušali da dobijemo baš u Zagrebu, iz pera dr Miroslava Akmadže sa Hrvatskog instituta za povijest, jednog od najvećih poznavalaca odnosa Katoličke crkve sa vlastima u Hrvatskoj i Jugoslaviji, čoveka koji je držao predavanje o Stepincu u okviru izložbe „U ime naroda“ održane u Beogradu tokom leta.

„Ovde se radi o različitim stavovima hrvatskih i srpskih historiografa o kardinalu Stepincu, ali i u obe istoriografije postoje i interni različiti stavovi o mnogo čemu, npr. među Hrvatima o Blajburgu, među Srbima o Draži Mihailoviću i sl. Ni među hrvatskim istoričarima nije jedinstven stav ni o samom Stepincu, iako u velikoj većini prevladava pozitivan stav“, rekao je tada za Nedeljnik dr Akmadža, koji ne smatra da je Stepinac „što god tko mislio o njemu“, jedna od najkontroverznijih osoba na ovim prostorima.

„Po meni je to Tito, a ima i drugih. No svima nama treba dežurni krivac na drugoj strani. Srbima su to Stepinac ili Tuđman, Hrvatima Mihailović ili Milošević, i time se hranimo.“

Na pitanje kako je Stepinac od solunskog soldata postao omražen među Srbima, Akmadža je odgovorio da je Stepinac ostao dosledan u životu, ali su se prilike menjale.

„Previše se na Stepinca gleda politički. No njega politika nije previše zanimala. On se kao sveštenik držao one ‘Bogu Božje, caru carevo’. Kao legalista prihvatao je svaku vlast i s njom komunicirao samo onoliko koliko mu je bilo nužno. No vlasti su se prema njemu i Crkvi različito odnosile, a on se nije ustezao reći im u lice šta zaslužuju. On se, kao i većina Hrvata veselio 1941. uspostavi hrvatske države, ali se brzo razočarao u režim i znao je razlikovati režim od države, te se tako i postavljao. Državu je voleo, ali je režim kritizirao. U vreme komunizma, nije želeo takvu državu, ali ni režim, ponajpre jer je bio ateistički. Nije imao sreće da bude biskup u demokratskom režimu, kao ni u vremenima dobrih hrvatsko-srpskih odnosa. Normalno da su se ti loši odnosi održavali i na stav Srba prema Stepincu, kao i na stav Hrvata prema vodećim osobama iz srpskog crkvenog i političkog života“, tvrdio je Akmadža.

Posle rata, nadbiskup Stepinac je prvi put pritvoren 17. maja 1945, a pušten 3. juna. Narednog dana sreo se sa Titom. Pričalo se da ga je tada od robije spasao Hebrang, kao i da je prisustvovao velikoj vojnoj paradi u Beogradu, gradu u kojem se svega 11 godina kasnije – ali kao da je to bilo u nekom drugom veku – zakleo na vernost kralju Aleksandru i Jugoslaviji. No ponovo je uhvaćen 18. septembra 1946. i posle samo 12 dana izveden pred sud. Osuđen je 11. oktobra na „na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina“.

Nadbiskup Stepinac bio je zatvoren u Lepoglavi do 6. decembra 1951. godine, kada je prebačen u kućni pritvor u svoje rodno mesto Krašić, između ostalog i zbog pritiska na vlasti. U zatvoru ga je posetio i predsednik Vlade NR Hrvatske Vladimir Bakarić. I kardinal je postao u zatočeništvu, 1952, zbog čega je SFRJ na neko vreme prekinula diplomatske odnose sa Svetom stolicom.

Koliko se promenio odnos u Hrvatskoj prema Stepincu, u velikoj meri ilustruje i razgovor koji je Nedeljnik vodio sa Josipom Manolićem, prvim premijerom nezavisne Hrvatske, koji je u mladosti, potrefilo se tako, kao „dužnosnik“ Udbe imao zadatak da uhapsi i čuva Stepinca.

„Meni se osobno pridaje mnogo veća uloga u događajima u vezi sa nadbiskupom Stepincem, mnogo veća nego što sam ja to stvarno imao. Ne bih se pravdao jer za to nema potrebe, dobronamjerni čitatelji će ovo razumijeti a oni drugi, neovisno što ja rekao, ostaju na pozicijama nekih svojih optužbi. Te snage u hrvatskom društvu nakon raspada jugoslavenske zajednice dobile su na hrabrosti, ohrabrene iz različitih centara moći. Zamislite situaciju gdje se u javnim optužbama u prvi plan gura moja malenkost koja je u spornim događajima ‘bila pratilac’ Alojziju Stepincu do zatvora u Lepoglavi i kasnije u pratnji u kućni zatvor u Krašiću.

Alojzije Stepinac je na mene osobno ostavio snažan utisak. Crkveni prelat suočen s izvršenjem sudske presude, i te kako svijestan da svojim stavovima brani crkvu, Vatikan, vjeru i nema namjeru ni za milimetar odstupiti od svojih stavova. Moja prva uloga bila je suočiti ga sa svom krutošću sustava s kojim će se susresti, s pravilima u zatvoru. Nije bio zbunjen ni zamišljen, nije tražio objašnjenja. Rekao bih da me je slušao preko volje. No znao je i on da će biti povlašteni zatvorenik. Izgradili smo mu posebnu ćeliju, omogućili dnevno bogoslužje, posebnu hranu itd…“, ispričao nam je u ekskluzivnoj ispovesti Manolić, neskrivajući pozitivan odnos prema Stepincu. Da, baš on koji ga je u ime komunističkog sistema hapsio.

Manolić nam je otkrio da je postojala odluka, koja je došla od Tita, da se Stepinac likvidira 1945, da se po lulasku partizana iskoristi metež i eliminiše čovek koji je imao simboličku težinu u hrvatskom narodu. Stevo Krajačić je to stopirao.

„Alojzije Stepinac po meni nikad nije učinio nikakav zločin, štoviše osoba je koja je štitila i Srbe i Židove u tom opasnom vremenu. U rekonstrukciji gestapovske mreže biti će dostupna izvješća agenta Helma koji će upozoriti svoje pretpostavljene u Berlinu kako Stepinac spasava Židove i Srbe i protestira kod Pavelića zbog ustaških zločina. Poznato vam je pismo Draže Mihailovića upućeno Stepincu gdje zahvaljuje za spasavanje srpske djece. Alojzija Stepinca, njegovo pritvaranje, danas a i u realnom vremenu, želi se prikazati kao sukob komunista s crkvenim vrhom u Hrvatskoj. To je potpuno pogrešno.

Slučaj nadbiskupa Stepinca mnogo je više od sukoba te vrste. Potpuno je pogrešno trpati to u trokut Kaptol-Vatikan-Jugoslavija. U slučaju suđenja Stepincu bilo je evidentno da Vatikan želi ohrabriti katoličke crkve istočnih zemalja u nadolazećoj komunističkoj ideologizaciji društava. Vatikanu je trebao osuđen prelat u jednoj komunističkoj zemlji. O tome mi je govorio i Krajačić, ali i neki strani diplomate i obavještajci. Kada mi je Krajačić davao naputke o postupanju sa Stepincem, bio je rezolutan i nedvosmislen. „Stepincu u zatvoru ne smije pasti vlas s glave, osobno si mi odgovoran da mu se ne dogodi nešto u zatvoru“, kazaće Manolić decenijama kasnije.

Dakle, po ovoj verziji priče, Vatikan je Stepinca žrtvovao.

Bilo je i priča da su Stepinca trovali, a Manolić je o tome rekao, izazivijaću još jednu kontroverzu:

„Valjalo bi preispitati kakvu je to injekciju Alojzije Stepinac primio od liječnika koje je osigurao Kaptol u trenutku kada je dijagnoza pokazivala da bolest uvaženog Alojzija Stepinca ulazi u završnu fazu. Dodao bih samo jednu rečenicu: cijeli državni vrh nastojao je uvjeriti Stepinca da je nužno bolničko liječenje, no Alojzije Stepinac je to odbijao. Vjerujem, da je prihvatio sugestiju o potrebi bolničkog liječenja, poživio bi on još mnogo godina. Vidite, da je Stepinac prihvatio bolničko liječenje, tada bi stvarno odgovornost u pogledu brige za zdravlje bila na državi.“

Na to da odnosi između Stepinca i komunista nisu bili „čisti“ ukazuje još jedno otkriće. U knjizi „Deca komunizma“ Milomira Marića nalazi se jedan šokantan podatak. Opisana je epizoda u kojoj je Marić u jednoj foto agenciji u Zagrebu pronašao fotografiju Alojzija Stepinca, kako se na proslavi Dana ustanka Hrvatske, 1945, nalazi u loži sa partizanskim i ruskim generalima, kao i sa najvišim partijskim rukovodiocima.

„Nisam mogao da verujem. To niko nije znao. Meni je Dedijer pričao da je Tito pokušao da sa Stepincem ostvari sporazum posle 1945. i da malo odvoji katoličku crkvu od Hrvatske. Nije postignut sporazum i Stepinac je uhapšen i proglašen za ratnog zločinca. Fotografije je trebalo izbrisati iz istorije. Kad je to izašlo, Glas koncila je na naslovnoj strani napisao: ‘Koga provocira Milomir Marić’? A meni je bilo interesantno da nađem nešto što je trebalo da bude izbrisano iz istorije“, ispričao je kasnije Marić.

Na suđenju je 3. oktobra 1946. Stepinac se punih 38 minuta obraćao se zagrebačkoj sudnici:

„Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade. Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jerusalimu, ili vaša u šumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944, da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. maja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. maja 1945!“, izgovorio je Stepinac u dahu.

Govor je završio rečenicom: „Ja ne trebam milost, savjest mi je mirna.“

Stepinac je preminuo 10. februara 1960. godine. Od 1998. ima status blaženog, a ono „sveti“ mu se ubrzano stavlja ispred imena. Hoće li Stepinac ostati nepremostiva prepreka između Vatikana i Beograda? Ili će vremenom Srbi početi da ga gledaju nešto drugačijim očima?

Nekoliko veoma upućenih sagovornika nam je dali sličan odgovor na to pitanje: Dovoljno je pomenuti „Magnum crimen“ Viktora Novaka, i sve će vam biti jasno.

Film „Irodovi sinovi“ je dokumentarno-analitička priča o genocidu nad srpskim narodom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koji je kroz minule decenije prikrivan, izlagan političkom embargu, zabranama i cenzuri. Nigde u svetu nije zabeležen ni jedan primer postojanja logora smrti za decu osim u NDH. Zato film posebnu pažnju obraća stradanju dece, baveći se uzrocima ovog svirepog zločina, otkrivajući istovremeno njegovu dubinu, ulogu rimokatoličke crkve, ali i onoga ko je decenijama bio čuvar ove strašne tajne i kraških jama.

Izvor: Nedeljnik.rs