Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

Gorko proljeće

gorko proljeće

Kako koji pupoljak bijelo napukne, kako koji
nagranak na suncu zablista svakim strukom
i oko sebe, već zelen korom, zeleno vazduh boji –
tako u meni: gorčina. Kaplja s krugom!

Nebo se mladi. Svod – blago nanesen. Oblak – s četke.
Pronici trave, dok gledam, prošijevaju lanjsko lišće.
Proljeće, nemoj! U meni, od grana, po duši stud rešetke!
Boli taj oblak akvarelski, ovi pronici, ovo lišće.

A sjutra će trešnje – sjutra će oblaci bijeli uza streje!
Sjutra će, duž rijeke, zelena magla vrba!
A on, svega tvojega vjernik i pjesnik, a on gdje je?
Proljeće, nemoj! Nemoj me, po duši, rezom srpa!

O rana prosjeko sunca! Sto odblijesaka s mlade breze
probljeskuje sav kraj, kišom okupan i približen…
Proljeće, kako da gledam, kako sve tvoje da podnesem?
Čovjek je, čovjek radosnog srca, tebe lišen!

A već će i djeca. Kovitlac rudinom. Na palcu i na peti.
U okeru će rasti ovršci gajeva. I boljeće. I boljeće!
O, šta se sve ne može čovjeku otrovati i oteti!
Oteti, otrovati – čak proljeće!

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: