NAKON SVEGA
Nakon svega, na licima će ostati samo kreč.
Mlad mjesec će tonuti u lišće jesenje, svelo,
kroz blagost sjećanja, kroz osame bakarnu mliječ.
I biće strasti stišane, i biće neveselo.
Sve čemu smo se radovali rastače se, sivi,
u sarkastičnu se prašinu mrvi svaka riječ.
Iz života prognani, u stihu smo, ipak, živi,
dok i njega ne prekrije muk, drhtave svile kreč.
Ako te i prizove, pokatkad, moja misao,
ne odazovi se, neka tajna ostane ledna.
Neka bude, kao da nikad nisam ni disao,
kao da me nije budio tvoje toplote dah.
Tako neka bude, jer, ti si mi, ti si mi – jedina.
Sve ostalo može: u ambis, u pepeo, u prah.