IPAK, ZAPIŠI!

Preuzeta iz svakodnevnog života običnog čoveka, ova literarna crtica govori o našim navikama. „Ne zaboravi ili zapiši da ne bi zaboravio“ – sve je to u redu, ali dešava se da i ono što je zapisano izbledi i ne ostane, bar ne u sećanju… Ili na papiru… Naravno, zvuči poznato!

ne zaboravi

Tačno je 7.17 sati, još šest minuta i moram izaći na „teren“!

Pre tog:

– Zapiši, grašak!

– Graaaaaašak…

– Ali… pazi, ovamo!… smrz-nut! I ne od 400 g već 500 g! To je pola kila, utuvi!… Jesi li zapisao?!

– Obavezno, nemoj, slučajno, da preskoćiš detergent za pranje sudova! Piše se TAKO a čita DETERDŽENT! I ne JASMIN, ĐURĐEVAK, SENSITIV, AKVAMARIN, ZOV OKEANA, ZEV AJKULE, MIRIS SVEMIRA već, isključivo, JABUKU!

– Cuci đevrek, ali od belog brašna!

– Šargarepe nemoj ti da meriš, ne znaš, ti, to, već službeno lice, onaj glavonja što blene kroz izlog i krade Bogu dane! Pazi, slatkiš, šargarepe da ne budu ni velike ni male, već onako srednje, opipaj, mekane odbaci, nek jede poslovođa, a ti izaberi samo one tvrde. I manje, čuj, jesi li zapamtio, velike šargarepe su u 89 % slučajeva prestare, prebajate, pre su za bacanje nego za konzumiranje, a pogotovu nisu za tvoju ženicu!

– Šta si, ovo, zapisao?!… Rekla sam kelj a ne kupus, to nije isto, nije bilo ni kod tvoje majke! Briši kupus, dodaj KELJ i podvuci da se ne zbuniš!

– Meni 3 paštete. Ali ne u konzervi kao prošli put već traži na odeljenju peciva… Ma znaš-znaš, samo se praviš: gore, pri plafonu, slova od pola metra: PEKARA! E, tu, 3 paštete i slovima: tri!

– Pa 600 g mešanog mlevenog mesa, dva puta da se samelje! Ali… pazi, ovamo!… ne dva puta – u smisli ne na dva mesta – nego da se ta količina, tj. 600 g ukupne težine, samelje DVAPUT!

– Na akciji je i toalet hartija, potrudi se da pronađeš nižu sumu i, to, samo beli! Ako nema, ne kupuj roze! Nemam nameru da pomažem fabriku! Zapiši: be-li! Be-li! Ni-ža – ce-na! Ako nema, onda, jasno je, lažu za akciju!

– Šta piješ danas?… Ne može vino, pio si prošle sedmice! Uzmi zelenu kiselu… Ko je rekao žutu?!… Zašto pišeš ŽUTA?! Jesi li ti daltonist od jutros?! Dakle, ZELENU! I ne iz rafa već iz frižidera! Ne znam, snađi se, ali, moj savet ti je da prevrneš nebo i zemlju zbog kisele, ako treba, bre, i šefovicu, onu-onu… podigni s jastuka!… znaš na koju mislim! Jas-no je!

– Od sira… od sira… pitaj koji je na akciji… Uzmi onaj koji stalno uzimamo, ako je na akciji. Uzmi, ovaj put, 300 g ali… pazi, ovamo!… NE BILJNI! Prošli put si… ma neću da se opet sekiram…!

– Krompir – 2 kg. Zelen – samo ako je dobra – jednu manju vezu i da nije DRVENASTA! Kisele krastavčiće, uzmi, ali ne kornišone, neću, to, već… priseti se šta jedeš pa to i kupi. Veličina, pa, tako, neću KROKODILE! Neću 3 krastavca a jedna tegla!

– Sećaš li se gde su kuhinjske zavrzlame? E pa, preko puta njih su kore. Razgledaj kore za pitu i traži prezime Todorić. Njegove su najbolje. Ne Todorović već Todorić, briši-piši da se ne zbuniš!

– Jesam li sve izdiktirala?…

Kad sam došao do centra, morao sam da stanem: odjednom, zaboravio sam KAKO SE ZOVEM!

Zaboravio sam GDE STANUJEM!

Nisam upamtio u kom džepu držim LIČNU KARTU ali, pronašao sam je. I pročitao sam:

Adresa stanovanja: Ul. Lipe 16

Ime i prezime: Velibor Mihić

Posebni znaci: Rob vremena (čitaj: navika)!

*

Autor: Velibor Mihić