GAVRANOVI

Na kraju, zatvorena vrata, zidovi. I večito nepoznavanje „Sezame, otvori se”. Koje reči, Bože moj, koje reči treba izgovoriti? Blaga čekaju na nas, a mi ne znamo lozinku.

 

Gavran je smešten na dovratku stare kuće, baš kao u pesmi Edgara Alana. Ali nedostaje mu veličanstvenost ovog drugog, sablasni stihovi, vetar u predelu kroz koji svetlucaju u isti mah sneg i noć.

gavranovi

Zaboravio je na to duborezac. Izrezbario je grubo u komadu hrastovine nešto nalik na pijanog ćurana, s krilima sklopljenim na grudima, čiji stav odražava pravu gramzivost. Umesto neumitne sudbine, ostala je razuzdanost, lakomost zaobljena punom gušom, na štrkljastim nogama. Zbilja. Jedan vesnik nepoznatog ne bi smeo tako da izgleda. Kog đavola ima zajedničko odsustvo svakog dostojanstva s istinskom tajanstvenošću jednog gavrana koji dolazi kroz noć, spušta se na naš dovratak i izgovara dve smrtonosne reči. Ta pismena ispovest savršeno se uklapa u prazan prostor koji deli Poovu pticu od ptice gospodina Lukasa na ulazu u njegovu zalagaonicu.

Kad bi bio živ i tumarao ovuda, uličicama donjeg grada, nalik na kineski (s mnoštvom sveta, kolica, dućana, ćepenaka koji se prelivaju preko stepeništa), pesnik bi, svakako, bio stalna Lukasova mušterija. Vidim ga kako promiče ispod nadstrešnice, s dušom mračnom poput ogromnog gavrana, da založi poslednju uspomenu od Anabel Li.

Unutrašnjost radnje zaprema jedna tezga pretrpana starudijama kakve se retko sreću: ćupovi, posuđe, satovi, knjige, odeća. U zelenaškoj polusenci predmeti poprimaju nova značenja, prelivaju se, pretvaraju u osećanja, ostatke života. Prigušena svetlost lampe pada na stari saten, razliva se po toplim bojama prekrivača koji verovatno potiču iz daleka, iz neke bračne noći, po tamnom hrbatu ukoričenih knjiga koje su mogle pripadati Edgaru Alanu ili nekom pesniku sličnom njemu, po satovima s kukavicom koji su otkucavali i srećnije sate, po starom priboru za ručavanje (draga uspomena razorenih domova koja tek što se nije ugasila), po globusu nekog pokojnog geografa ili zamlate koja je sanjala o putovanju (žudno), po starom nameštaju, divanima, naslonjačama, stočićima s kokošjom nožicom, ormarima u duborezu (za kolekcionare sladokusce), dečjim igračkama, po iznošenim stvarima, teško prepoznatljivim.

U središtu svega toga – Lukasova pojava. Telo sićušno, suvo, lice masno, tena bledožutog, kao voštanice koje gore po crkvama, nos (da bih bio tačan u opisu) nije povijen, kao kljun gavrana iz naslova, već kratak i prav; oči svetle, zelenkaste, blude s hladnim mačjim sladostrašćem po ovoj buvljoj pijaci. Nosi kaput od pamučnog sukna i čupkastu beretu s dva pera koja padaju na uši obrasle neukrotivim grozdovima bradavica nalik na školjke. Češka ih lagano. Pokret ruke, krut kao zamah teškog krila ili hrskavice, podseća (sad svakako) na gavrana sa ulaza.

Napolju, pored zidova već obavijenih sumrakom, jedna hitra prilika približava se dućanu. Ja. Ne zastajkujem na vratima, ne saginjem glavu, ne oklevam na pragu. Gospođa u godinama okleva, teško savlađuje laku usplahirenost. U starom astraganskom kaputu, s tamnim staromodnim slamnatim šeširom. Krši ruke, postiđena, kao da je ona kriva. Zatim traži u novčaniku sićušnu kutiju od sandalovine (s inkrustacijama od bisera – rode, trska, oblaci), pruža je zalogodavcu i mrmlja:

– To je porodična relikvija, nemojte je prodavati, vratiću se ovih dana…

Relikvija, ovih dana… Zaista. Kakve veze Lukas ima s tim. Sleže ramenima, naravno:

– Ne mogu da činim nikakve ustupke. Ako za tri meseca ne platite otkup, ide na licitaciju. Postoje pravila, propisi koji se moraju poštovati. Ako želite natrag kutijicu, dođite na vreme.

Na vreme? Posmatram je skoro žmureći. Čujem je kako misli. A novac za otkup? Gde da ga nabavim? Antonio? Sa šestoro dece i naredničkom platicom? Ne. Tereza? Sirotica, takođe ne. Zar imam hrabrosti da joj tražim još. Rođaci? U stvari, mogli bi, ali rođaci…

Na kraju, zatvorena vrata, zidovi. I večito nepoznavanje „Sezame, otvori se”. Koje reči, Bože moj, koje reči treba izgovoriti? Blaga čekaju na nas, a mi ne znamo lozinku. Skuplja novčanice, oprezno, ponovo mrmlja:

– Da, treba da se vratim… na vreme.

I izlazi. Uto me Lukas spazi. Zaobilazi tezgu, prilazi mi s osmehom, poročnim, lakomim. Sami smo u polusenci dućana, kao što sam i računao. Dva gavrana, licem u lice. Poov gavran kljuje mi srce jer se on mojom krvlju hrani da bi kreštao: nikad više, nikad više. Glas u dnu tunela, odjek u pustoj pećini. Drugi gavran, onaj sa ulaznih vrata, koji nije svestan svoje samoće (a ni tuđe, očigledno), tromo se spustio sa dovratka i sleteo na Lukasovu dušu. I odatle me posmatra. Procenjuje dnevno poniženje. Malopre je obračunavao vrednost kutijice od sandalovine, određivao kamate, rokove, trgovao. Sad me pažljivo odmerava. Šta li će ovaj tip da založi?

Međutim, moje ćutanje ga čudi. Jer ja ne govorim ništa, samo banem – i to je dovoljno. Lukasov osmeh se lagano gasi, iščezava mu s lica, boru po boru, i on postaje bled. Počinje da shvata, počinje da uzmiče. Udara o lakirani ormar, zidni sat, stolice, stolove. Sporim drhtavim koracima koji se zaustavljaju tek pored tezge. Ima u meni nečeg, vazdušastog, neumitnog. Ni sam ne znam ko me to vodi. Znam samo da stižem, pre ili kasnije.