Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

PONEKAD, PUSTOM ULICOM

pustom ulicom

Ponekad, pustom ulicom,
prati me neko bez lica,
prazna uniforma, lom čaše,
i ogromna nevidljiva ptica
što krpama krila maše.

Dok grad zarasta u korov
čujem kako za mnom
korača maska.
I viče ružno i sramno,
uz smeh žut i praskav.

Ugledam u hodniku, pred kućom,
u sobi, autobusu,
lice senke koja hoda,
i nad njom noć, što jaše
na samotnom globusu,
tek izronila
iz užasnih voda.

Tad iza zaboravljene kuće,
u vlažnom korenju dečije mašte,
iznenada — kao krik na mostu,
moj se život objavljuje,
u travuljini ukradene bašte,
zabasalom (i preplašenom) gostu. * * *

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: