U ODLASKU

u odlasku

u odlasku zatekle su nas sjajne i tamne stvari,
rumeni gradovi, pejzaži, reči, ratovi, vode u padu,
plav vazduh, oblaci, drveće u svom uspravnom miru,
daleka i bliska lica što se osipaju zajedno sa našim.

mi govorimo, volimo, nož nosimo, mi bolujemo,
dok zemlja nas zarasta do članaka, do pasa, do vrata,
dok trošnu nam glavu zemlja prezemljuje…
mi siti, mi kivni, mi ocvalim mrakom ozareni,
mi toliko bogati ovim odlaskom koji nas poseduje.

gledamo zemlju i vodu niz koju prolazimo
i ne verujemo vidu:
ničemu nije obećana večnost,
ne smemo svedočiti da išta postoji:
stvaran je samo ovaj bol u nama
koji ne može ni korak iza našeg koraka.

znamo da posle našeg odlaska neće opusteti gradovi
naći će se neko za naš stan,
neko za naša šarena odela,
neko će, sasvim slučajno, govoriti one iste reči
koje smo samo mi najbolje znali,
najlepše izgovarali:
ali, ne tešite nas tim.
iza nas ni semena ni ploda:
nema te zemlje, nema te kiše, nema tog sunca
iz kojeg bismo, posle, ponovo iznikli.
ostaje, možda, tek nejasan obris našeg lika
za čelom onih koji nas već sustižu.