POREKLO BELIH LJUDI

Legenda iz predanja Eskima govori o tome kako je taj narod tumačio poreklo belih ljudi. Priča o devojci Sedni koja se udala za psa koji se pretvorio u mladića. Beli ljudi su, prema ovoj legendi, potekli iz tog braka.

 

Prе mnogo, mnogo godina eskimska devojka Sedna živela је sa svojim ocem u iglu blizu mora. Sedna je bila toliko lepa da je postala poznata i ljudima koji su živeli ро udaljenim naseobinama. Mnogi mladići su putovali da vide Sednu, a samo najveći lovci među njima usuđivali su se da joj zatraže ruku. Ali njoj se niko od njih nije dopadao i оnа је ostajala da živi u domu svog oca.

poreklo belih ljudi

Sedna je pomagala ocu kadgod је to mogla. Kad joj је vreme dozvoljavalo igrala se sa očevim psima. Uprezala је pse rano ujutru; pre nego što je otac polazio u lov; hranila ih je svake večeri kad su se vraćali iscrpljeni i gladni posle dugog putovanja.

Sedna je volela sve pse, ali joj je miljenik bio predvodnik čopora. On je bio snažan i lер i imao je meku i belu dlaku. Bio je pitom i nežan i zavlačio је svoju njušku u Sednin zagrljaj kadgod је to bilo moguće. Sednа је za njega ostavljala najbolje parčiće mesa i često је sedela sa njim pored mora češljajući mu sjajno, belo krzno.

Godine su prolazile, Sednin otac stario, pa je poželeo da ima mušku ruku kraj sebe koja bi se brinula o njemu u starosti. „Kad bi se Sedna udala“, često је pomišljao, „imao bih zeta koji bi mi donosio hranu kad postanem prestar za lov“.

Jedne večeri, Sednin otac se vratio kući bez ikakve hrane posle napornog lova. Čekao је strpljivo čitavog dana pred fokinom jazbinom. Kad se foka najzad pojavila, on је hitnuo svoje koplje, ali je promašio. Psi su lajali za hranom dok ih je uprezao u saonice. A оn nije imao čime da ih nahrani. Kući se vratio iscrpljen i gladan, bez hrane za večeru.

Kad je Sedna izašla da ga presretne, on je ćutao dok je isprezao pse.

Odjednom, podiže glas: „Zašto se ne udaš za nekog od petorice mladića iz našeg sela?“

„Zato jer ni jednog ne volim!“, zavapi devojka.

„Ali moraš se za nekog udati“, reče otac. „Tvoj muž će loviti za tebe i imaćeš lepe sinove koji će se brinuti o tebi kad ostariš.“

„Ja sam još uvek mlada, oče“, zavapi devojka, „ima još vremena“.

„Ne“, reče otac, „moraš sad da se udaš. Ja sam već star i onemoćao i ti mora sebi da nađeš muža“.

„Često sam o tome mislila“, odgovori Sedna. „Nekolicina mladića iz sela je lepo. Ali nema nikoga koga volim koliko volim našeg prekrasnog psa“.

„Pa ti se udaj za psa!“, povika otac.

Otac zviznu i Sednin pas ljubimac potrča ka njima. Skoči i poče da liže Sednino lice, a ona ga zagrli.

„Kad bih mogla da se udam za tebe“, reče ona. „Bila bih najsrećnija na svetu. Ti si dobar i nežan i uvek si me pazio“.

Ona se rasplaka a pas poliza suze na njenom licu. Sedna stade da miluje psa. Dok mu je gladila njušku, on se podiže do njenog čela. Sedna ugleda privlačno, mlado lice koje joj se najednom ukaza. Bela pseća dlaka spade sa njegovih ramena i pojavi se čovek – snažan mladić sa belom, mekom kožom. Mladić dohvati Sednine ruke, pa oni protrljaše noseve i počeše da se smeju.

I Sednin otac se smejao kad je video kako je njegova ćerka srećna sa tim mladićem. On pokaza mladiću kako se pravi iglo i kako se lovi.

Sedna i njen muž su proživeli zajedno mnoge srećne godine. Dobila je petoro dece čija je koža bila bela kao dlaka njenog muža. Sednin otac je živeo sa njom i njenom porodicom, pa im je poklanjao razne darove i igračke.

Jednog dana, Sednin muž i otac odoše u lov na foke na led blizu svog doma. Dok su lovili, led se odvoji od obale i oba čoveka otploviše na pučinu. Sedna je plakala posmatrajući ih kako se udaljavaju. Potom veliki talas podiže otkinuti led i oba čoveka se prevrnuše u more.

Sedna i njena deca ostadoše u iglu pet dana. Za to vreme pojeli su svu hranu koja je bila spremljena za rezervu, pa je Sedna pošla da moli za hranu od svojih suseda. Ali, oni su odbijali da daju hranu ženi koja se udala za psa. Čak su se i ljutili na njenu decu čija se bela koža tako razlikovala od kože drugih ljudi.

„Smilujte se“, zapomagala je Sedna. „Nekad ste mislili da sam lepa i tražili mi ruku. Sada vas jedino molim za malo hrane da mi deca ostanu u životu“.

Ali, ljudi su je odbijali.

Sedna odluči da deca moraju da napuste selo, da otputuju u daleke zemlje gde niko neće znati ko su ona. Uze muževljeve i očeve kaljače i saši dva mala čamca od njih. Stavi decu u čamce i odgurnu ih u more.

Stajala je na obali i tiho jecala dok je barka isčezavala sa vidika.

Zatim se Sedna baci u vodu i potonu na dno mora. Tu nađe svog muža i oca, te oni zajedno izgradiše veliku kuću.

Sedna još uvek živi u vodenoj zemlji i gospodarica je foka, morževa i kitova. Morska stvorenja vole Sednu i ispunjavaju njene zapovesti. I dan danas lovci mole nju da oslobodi svoje životinje da bi ih hvatali i hranili se njima. Ali, Sedna je srdita i ogorčena; tera lovce da se dobro pomuče pre nego im udeli svoja stvorenja.

Mnogo godina kasnije, deca njene dece vratila su se u zemlju svojih predaka. Jednog dana, na obali gde je Sedna odrasla, neki čovek pogleda na more i povika narodu: „Stižu veliki brodovi!“

Narod dotrča na obalu i ugleda lepe, velike brodove sa ogromnim belim jedrima. Brodovi se približiše obali, a ljudi uđoše u male čamce i zaveslaše prema kopnu. Ljudi u čamcima imali su belu kožu – belu poput dlake psa i Eskimi shvatiše da su to potomci Sednine dece.

Zbog toga što je narod Eskima obožavao i plašio se Sedne, bio je dobar i prema belim ljudima. Prihvati ih kao braću, pa i dan danas trudi se da živi sa njima u miru i slozi.