MOĆ VEČNO ŽIVIH SVETITELJA

U postelji vojne bolnice u Petrovaradinu ležao je čekajući tešku operaciju, molio se da preživi, a onda i rana da mu zaraste. Čudesno isceljenje na Vračeve dogodilo se kada je ruka besrebrenih svetih lekara odagnala sve njegove muke i patnje.

 

Ovo je lična ispovest oboleloga, čijem su ozdravljenju doprineli Sveti Vračevi Kozma i Damjan, svetitelji koje Srpska Pravoslavna Crkva obeležava dva puta godišnje – 14. jula i 14. novembra.

isceljenje na vračeve

Baš uoči dana Svetog Dimitrija, bio sam upućen u Petrovaradin u vojnu bolnicu radi jedne teške operacije, koju sam dugo godina u strahu odlagao. Pre polaska u bolnicu oprostio sam se sa svim svojim rođacima i prijateljima, a zatim sam svratio u novosadsku Nikolajevsku crkvu da se pred kivotom sa moštima Svetih Vračeva pomolim za hrabrost i srećan ishod moje operacije. Ali svratio sam još radi nečega

Kad su ove svete mošti pre nekoliko godina donete u Novi Sad, ja sam, pod sugestijom drugih, posumnjao da su to mošti Svetih Vračeva, iako sam ranije slušao o njihovoj isceliteljskoj moći. Gonjen grižom savesti, a nalazeći se pred životnom opasnošću, ja sam sada došao da umolim svete Vračeve da mi oproste moju nepromišljenost i sumnju i da mi budu u pomoći.

Crkva je bila prazna, a to sam baš i želeo. Kleknuo sam kraj kivota i započeo molitvu, ali srce moje nije se nimalo uzbuđivalo, kako je to ranije bivalo, kada se nađem u neposrednoj blizini svetiteljskih moštiju. Najzad, celivah mošti i pođoh napolje, a na oči mi udariše suze straha i žalosti što me sveti Vrači ne utešiše i ne ohrabriše. Mislio sam, valjda je to zato, što sam ih ranije uvredio. Sa ovim mislima, obuzet zebnjom i strahom, sada ne toliko zbog operacije, koliko zbog saznanja da mi je uskraćena svetiteljska zaštita, legao sam na operacioni sto. Posle nekoliko trenutaka izgubio sam svest, a posle jednog sata nađoh se u bolničkom krevetu. Bolovi su bili strašni, neizdrživi. To se produžilo i drugoga i trećega dana. Počeo sam već gubiti nadu da će mi biti bolje.

Da bi mi bilo još strašnije, oni bolesnici koji su operisani istoga dana kad i ja, počeše se već polako kretati po sobi, dok sam ja ležao potpuno nepokretan i nemoćan. Uzalud sam pokušavao da se makar malo pokrenem, a o ustajanju nije bilo ni govora, dok se, međutim, moji sapatnici počeše već spremati da napuste bolnicu. Bio sam već izgubio kontrolu nad vremenom. Nisam znao ni koji je dan, a ni koji je datum, a ni izdaleka nisam mogao ni slutiti da ću se podići, takoreći, preko noći.

Svi su u sobi zaspali, a ja sna nisam imao. Borio sam se sa teškim bolovima i još težim i crnjim mislima. Moram priznati, da sam čak na molitvu zaboravio. Teška bolnička tišina, prekidana povremeno samo žalosnim ječanjem bolesnika, uticala je zlokobno na mene. Kad odjednom, sasvim neočekivano, udariše mi suze na oči. Niz vrele obraze one su tekle kao bujica. Uskoro mi potpuno zakriliše vidik. Uzeh maramicu da ih obrišem, ali toga trenutka desi se nešto veliko, nešto divno, nešto nadzemaljsko.

U visini tavanice bolesničke sobe, ja ugledah, kao u sred bela dana, veliku ikonu Svetih Vračeva Kozme i Damjana, koje se u teškoj bolesti ni setio nisam, a ona me je evo sama pronašla, iako to nisam zaslužio. Ali u tom momentu, jedna ruka do lakta, sa zlatnom narukvicom, držeći zlatan nožić što se njime miroše, izdvoji se sa ikone, koje odmah nestade, i uputi se u pravcu moga kreveta. Pretrnuo sam od straha i uzbuđenja, ali u isto vreme osetih kako ova ruka, koja postade nevidljiva, osenjuje nožićem u vidu krsta u celoj dužini moju ranu, sa koje postepeno počeše nestajati bolovi.

Od silnog uzbuđenja dugo nisam mogao da dođem sebi. Nikako nisam verovao da su bolovi uistinu nestali. Stoga prikupim svu snagu, i dok su mi usne neprestano šaputale molitvu Svetim Vračevima, ja se polako počeh dizati. Rana me je još uvek pekla, ali bilo je sasvim podnošljivo. Polako sedoh na krevet i pustih noge na zemlju. Zatim, držeći se obema rukama za krevet, stadoh na noge i pođoh kraj kreveta nekoliko koraka. Od radosti i sreće ponovo zaplakah, kada iza leđa začuh reči moga suseda koji je ležao do moga kreveta: “Tako, tako, samo napred i ništa se ne bojte”. Ove me reči uveriše da je sve ono što se sa mnom desilo, bila sušta stvarnost.

Sutradan podelih moju radost sa dežurnim lekarom i mojom rodbinom koja me je posetila. Nikome ni reči ne rekoh o onome što se sa mnom desilo noćas. Ležao sam blažen u krevetu, kao novorođenče posle prvog kupanja, kao ratnik posle teške borbe, kao slep čovek kome je iznenada povraćen vid. Srce moje bilo je ispunjeno neizmernom blagodarnošću prema velikim Svetiteljima, a misli zauzete samo jednim kako im se odužiti.

Popodne istoga dana poseti me jedan sveštenik, moj dobar prijatelj, i odmah u početku razgovora reče mi:

“Dolazim u ovu bolnicu danas prvi put posle više od osamnaest godina. Tada sam na današnji dan služio službu u bolničkoj kapeli, jer ova bolnica je posvećena svetim Vračevima.

Pa šta je danas, upitah ga, ne mogavši da sakrijem svoje uzbuđenje.

“Danas su Sveti Vračevi Kozma i Damjan”, odgovori mi sveštenik.

Pa to znači da su me oni iscelili baš na njihov dan, rekoh uzbuđenim glasom, a zatim tiho, kao na ispovesti, ispričah svešteniku sve što se sa mnom noćas desilo.

Čim sam izašao iz bolnice, odoh da zapalim sveću zahvalnosti Svetim Vračevima, čije ime danas slavim kao svoju drugu Slavu.

Da, živi su i večno živi naši Svetitelji. Sveti Kozmo i Damjane, silni i moćni lekari svih naših bolesti i slabosti, molite Boga za nas!

Zapisao otac Stefan Čakić