PUT BEZ PREPREKA

Od svetog Simeona Novog Bogoslova ostalo nam je razmišljanje o težini pohlepe, kojom nam je đavo na dušu navukao dva greha. Pohlepa se spasava samilošću, jer za ono što razdelimo siromasima bićemo stostruko nagrađeni. Samo činjenje dobrog dela pomoći će nam da se spasimo.

 

„Bogatima je zapoveđeno da ostave novac, kao nekakvo breme i prepreku za život po Bogu, a zatim da na ramena podignu krst i pođu za Njim“, između ostalog nam poručuje Simeon Novi Bogoslov, vizantijski monah i pisac koji je živeo u 10. veku.

pohlepa se spasava

Nemoj misliti, brate, da Bogu šta nedostaje i da On ne može da ishrani siromahe, te da nam zato zapoveda da budemo milostivi prema njima i da pridajemo veliki značaj toj zapovesti. Daleko bilo! Nego ono što je đavo protiv nas i na našu pogibiju učinio uz pomoć pohlepe, to je Hristos milosrđem radi nas pretvorio i učinio da biva na naše spasenje.

A na šta pritom mislim? Đavo nam je podmetnuo misao da prisvajamo i gomilamo ono što nam je dato za zajedničku upotrebu, kako bi nam pohlepom navukao na dušu dva greha i učinio nas krivim večnoj kazni i osudi, pri čemu je jedan nemilostivost, a drugi je nada na nagomilani novac, a ne na Boga. Jer ko ima nagomilan novac ne može da se nada na Boga. I to je jasno po onome što je rekao Hristos i Bog naš: „Gde je blago vaše, tamo je i srce vaše“, kaže.

Dakle, onaj koji svima razdaje od blaga koje sebi gomila nema prava da primi platu za njega, nego je štaviše kriv što im je to do tada uskraćivao. I ne samo to, nego je odgovoran i za one za koje se dogodi da od gladi i žeđi izgube život, jer, premda je mogao da ih nahrani, nije ih nahranio, nego je zakopao ono što pripada siromasima, dozvolivši im da nasilno umru od hladnoće i gladi i pokazavši se kao ubica svih onih koje je mogao da nahrani.

Oprostivši nam krivicu za sve te grehe, dobri i milosrdni Vladika ne smatra da mi time gospodarimo kao tuđim imanjem, nego kao da je to naše, i obećava da će nam dati ne samo desetostruko, nego i stostruko, ako sa radošću to budemo delili braći. A radost se prepoznaje po tome da ništa od toga ne smatramo svojim, nego da sve primamo kao ono što nam je Bog predao da bismo pomagali svojoj sabraći, slugama Božijim, i da bismo to trošili u izobilju, sa radošću i velikodušno i ne kao sa žalošću ili na silu, a uz to i da bismo sa radošću potrošili nakupljeno u nadi na istinito Božije obećanje da će nam On za to dati stostruku platu.

Jer znajući da smo svi opsednuti željom za novcem i bezumnom ljubavlju prema bogatstvu, i da se teško od njega odvajamo, kao i da se onima koji na razne načine ostanu bez njega nekada ne mili ni sopstveni život, Bog je upotrebio odgovarajući lek, obećavši da će nam, kako je rečeno, za ono što razdelimo siromasima dati ustostručenu platu, ne bismo li se najpre oslobodili krivice za pohlepu, a zatim i da bismo prestali da imamo pouzdanje i nadu na blago, da bismo oslobodili srca od tih okova, a zatim neometano pristupili delanju NJegovih zapovesti i poslužili Mu u strahu i trepetu, ne kao oni koji NJemu nešto daju, nego kao oni kojima služenje čini dobro. Inače nam je nemoguće da se spasimo. Jer bogatima je najpre zapoveđeno da ostave novac, kao nekakvo breme i prepreku za život po Bogu, a zatim da na ramena podignu krst i pođu za Vladikom.

Potpuno nam je nemoguće da nosimo i jedno i drugo. Oni koji nemaju mnogo, živeći zadovoljni onim što imaju, i oskudevajući u potrebnim stvarima, nemaju nikakve prepreke ako žele da stupaju uskim i tesnim putem. Ali jednima je za to potrebna samo dobra volja, dok drugi već hodaju tim putem i stoga su dužni da žive u trpljenju i blagodarenju. I Bog, jer je pravedan, onima koji tako hode ka večnom životu i uživanju, tamo će načiniti obitalište.