ONOM KOME JE SUĐENO

Istinita ratna priča o dva brata vojnika, koji su se svako veče posle borbe sastajali da se uvere da su živi. Rat ih je odveo na razne strane, a pismo koje je jedan brat drugome poslao došlo je do njega neverovatnim spletom okolnosti.

 

Za vreme rata sa Turcima 1912. godine bili smo obveznici 17-og pešadijskog puka i ja i moj brat Tadija. Ja sam bio u četvrtoj četi drugog bataljona, a moj brat u vojnoj komori četvrtog bataljona, ali svako veče, po završetku borbe ili marša, morali smo da se nađemo i uverimo da smo taj dan preživeli.

komad hleba

Po završetku rata, naš puk je upućen na odmor u Đevđeliju i okolinu. Uoči Svеtog Nikole ozbiljnije sam se razboleo, ali nisam hteo ići na lekarski, jer mi je Sveti Nikola slava pa sam hteo da taj dan provedem u miru sa svojim drugovima, jer sam se u četi osećao skoro kao i kod svoje kuće.

Prvog dana po Svetom Nikoli upućen sam u bolnicu u Veles. Bolnica je bila nikakva, skoro bez ikakvih lekova, ležalo se na golom patosu, hrana je bila najobičnija – vojnička koju ja nisam mogao uzimati. Posle deset dana upućen sam u Srbiju na lečenje. Pri polasku iz Velesa napisao sam pismo bratu u Đevđeliju i obavestio ga da odlazim u Srbiju i da ću mu se javiti iz bolnice u koju budem stupio. Pismo sam dao jednom bolničaru i zamolio ga da ga preda na poštu kada bude izlazio u varoš.

Uveče su me drugovi odveli na železničku stanicu gde nas je čekao sanitetski voz. Kada sam ušao u vagon učinilo mi se da sam ušao u raj. U toplom vagonu dobili smo udobne krevete sa savršeno čistom belom i mekom posteljinom. Čim sam legao i voz krenuo zaspao sam. I ko zna koliko bih spavao da me u Vranju, u samo svitanje, nije probudio tihi žagor naroda. Kada sam otvorio oči video sam pun vagon staraca, žena i dece koji su nosili korpe i poslužavnike sa svakovrsnim ponudama. Dirnula me ova njihova pažnja. Od jedne gospođe uzeo sam kašičicu slatkog od lubenice, drugo ništa nisam mogao jesti. Na svima ostalim stanicama bilo je isto kao i u Vranju. Svuda je narod ulazio u vagone i donosi ranjenicima ponude.

Na stanici Crveni Krst kod Niša u naš vagon ušao je jedan starac, prosed čovek, pristojno obučen, ali vrlo mršav i neizbrijan, kome su se suze slivale niz lice. Nosio je u ruci poslužavnik pun kriški finog belog hleba, a u drugoj tanjir sa kockama šećera. Kaže da je u ratu igubio sina jedinca pa mu danas daje parastos, te je na ovaj način hteo da se seti i nas ranjenika i bolesnika. Mene je ovo do suza potreslo. Ni pre toga, od kada sam se razboleo, a ni posle toga deset-petnaest dana nisam mogao da uzimam nikakvu hranu, pogotovo hleb, a kad je starac ušao u vagon meni je njegov hleb zamirisao, Bože mi oprosti, kao izmirna. Uzeo sam jednu krišku i sa najvećim apetitom u dva tri zalogaja progutao je kao jagodu. Čini mi se da u životu nisam nikada slađeg zalogaja okusio.

Toga dana u ponoć stigli smo u Kragujevac. Stupio sam u Bolnicu kola srpskih sestara. Ta bolnica je bila takva kakvu je samo poželeti možete. Lečenje, nega i ishrana bili su na zavidnoj visini. Tu sam ostao mesec i po dana i negde oko polovine februara pušten sam kući na 20 dana bolovanja. Po isteku bolovanja otišao sam u svoju komandu.

Za to vreme moj puk je već bio došao u Aleksinac. Pošto sam se prijavio u četu, zamolio sam komandira za dozvolu da mogu otići da vidim brata. On je to rado dozvolio. Našao sam brata u selu Đunisu u društvu sa njegovim drugom – sada pokojnim Vojislavom Hadžićem iz Babine Luke, potomkom Hadži-Ruvima, i oni su mi tada ispričali neverovatan slučaj.

Jednoga dana u Đevđeliji primili su hleb (tajin) i kada su ga prerezali da podele, našli su unutra zgužvanu hartiju. Kada su je razvili i pažljivo očistili od mrva hleba, drug moga brata, Vojislav pročitao je i uverio se da je to bilo ono moje pismo koje sam poslao iz Velesa bratu u Đevđeliju. Kada su mi ispričali, postalo mi je jasno kako je pismo dospelo u hleb.

Naime, bolničar nije pismo predao na poštu, zaboravio je pa ga je izgubio negde na ulici. U Velesu je u to vreme radila pekarska četa Drinske divizije. Pekari su prenosili brašno iz magacina u pekaru. Noseći neki procepljeni džak, naišli su na tu hartiju, sagli se, uzeli je i zapušili rupu na džaku, odneli i izručili brašno u naćve. Mašina je zamesila brašno i tako je pismo otišlo u hleb. Neverovatno je da baš taj hleb, pored hiljade vojnika, zapadne baš mome bratu, tj. onome kome je pismo bilo upućeno.

Prema zapisu Pavla Đurića, selo Zabrdica kod Valjeva