MI OVDE NISMO GOSTI
Obnažismo prsa ravnici majci
i životvorne, bogate sokove sišemo kao čeda
prirasli uz nju
kao uz kanal vrba,
kao uz dolinu topola,
sljubiše se naše misli
i snovi,
želje i čvornovate pesti.
Majke na se rađaju
po žitnim otkosima kao prepeličad,
kotrljamo se iz visokih kukuruza –
tikava bremenitih jeseni,
rastemo darodavnom ravnicom –
nestašna ždrebad,
strnjište,
mladice bagrenja uranjamo
korenjem u masnu zemlju.
Obnažismo prsa ravnici majci
dok uz nju pripijeni puštamo korenje,
besmo gosti,
stranci,
na tuđem,
bez otadžbine,
a sada dalekoj braći
ponosno otvaramo svoj dom.