KAMEN ZA POD GLAVU

U malu varošicu, negde iz Gornjeg Banata, dođe mladić širok, krupan, crne kose i velikih radoznalih očiju. Iako je bio mlad, postao je načelnik policije. Prvi njegov zadatak po prijavi Bolnice beše da otkrije ko je udario, možda, pokušao ubistvo ili je to bio „nesrećan slučaj“.

 

„Svaka sličnost sa stvarnošću je slučajna“ – TV serija „Red i zakon“

Sve ovo se dogodilo u jednoj varošici. Jednog junskog praskozorja gospodin Šumić vraćao se iz treće smene. Radio je u Tkačkoj radnji „Mladost“. Prolazio je putem koji je vodio preko sumornih gradskih ulica koje su se budile uz zvuk škripanja vrata i rešetki, tek otvorenih radnji iz kojih je mirisao hleb.

kamen za pod glavu

Zora se pomaljala iza zelene planine. Koračao je mirno. U sebi je pevušio pesmu „Sina majci iz naručja…“ Ponekad bi čuo otpozdrav: „Dobro jutro! „ Ljudi su se gubili i nestajli u uličicama. Onda je krenuo putem koji je vodio preko Turskog groblja. Čuo je neke glasove. Tup bol. Nije znao da li sanja, da li je umro ili živ. Čuo je glasove i kad se nakon nekoliko trenutaka podigao video je dve crne senke. Probudio se nakon nekoliko dana. Ničega se nije sećao. Pred očima mu se stalno ponavljala slika ljudi koji su nosili crne kapuljače. Bol se isto tako vraćao. Tup, podmukao… Sećanje kao da se izbrisalo. Ničega i nikoga se nije mogao setiti. Nije raspoznavao ljude ni po liku, ni po glasu.

Gospodin Crkvenjakov

U malu varošicu, negde iz Gornjeg Banata, dođe mladić širok, krupan, crne kose i velikih radoznalih očiju. Iako je bio mlad, postao je načelnik policije. Prvi njegov zadatak po prijavi Bolnice beše da otkrije ko je udario, možda, pokušao ubistvo ili je to „nesrećan slučaj“, gospodina Šumića. Obilazio kuće ljudi koji su živeli u blizini „mesta zločina“. Svuda je nalazio na gostoprimstvo, ali na ćutanje i uvek: „Ništa nisam video, ništa nisam čuo“. Ova sredina naizgled prijateljska, počela je da ga muči. Mučilo ga je što se njegov slučaj nije pomerio dalje „od nule“. Zvao je na razgovor i rodbinu, prijatelje i kolege. Uvek ista priča: “Ko bi njega ubio? Svašta? Šaljivčija. Boem.“ Ili: „Taj ni mrava ne bi zgazio.“ Jedan čovek, kolega gospodina Šumića, gospodin Lilić, reče onako kroz priču, između redova, škrgućući zubima i gotovo su mu izletele reči između zuba o tajnama žrtve. Voleo je on, Lanu Vukčević, lepuškastu i pomalo brbljivu devojku. Hteo je sa njom da se oženi. Mladiću počeše braniti zbog njene majke, Lepe, lepotice i ljubavnice nekih gradskih moćnika. Lani su pak branili što bi joj Šumić, možda, mogao otac biti. Crkvenjakov pomisli da bi tu mogao biti motiv, povod i uzrok. Gospodin Lilić je i dalje pričao neznancu o devojci, Mari Mirić, koja je bila u vezi s Šumićem, negde, oko tri godine. Dok se govorilo o svadbi, veza puče zbog Lane. Mara, njegova sestra od tetke, i danas tuguje zbog njega. Ona je lepuškasta devojka već u godinama kad se hvataju poslednji vozovi. Tuguje i pati. Čeka. Ne zna kuda dalje. Sve to čuva u sebi. Izgara je patnja i gubitak. Njena braća pretili su Šumiću, ali on je uvek bio sa onim njegovim boemskim društvom tako da ništa nisu ni pokušali. Gradić, nalik na kasabu, u kojoj je vreme stalo i izgubilo se u malim uličicama.

Gospodin Peko

Ćutao je i gospodin Peko, policajac i stari gradski vuk. Govorilo se za njega da zna sve što se događa u gradu i da ima neki tajni sporazum sa kriminalcima i probisvetima. Sve slučajeve je rešavao olako, bez reda, bez grižnje savesti. On to radi da se ne zamera ljudima na vlasti i ljudima s kojima živi. Valja njemu opstati u ovim vrletima, među ovim gorštacima. Rekao je, dok su srkali jutarnju kaficu, da će napisati izveštaj i proslediti ga gradskim vestima. Gospodin Crkvenjakov čudio se Peku kako piše izveštaj kao vest. Peko nije voleo previše priče, a za Lilića je pričao kao za nepouzdanog pripovedača koji previše uveličava stvari. Sutradan, gospodin Crkvenjakov je pročitao: „29.7.80. U Ulici Lipa, M.Š (45) nešto oko 6 časova ujutru zadobio je teške povrede glave usled udarca kamenom. Za počiniocima se traga. Mole se svi koji su čuli o ovom slučaju ili nešto znaju da se jave Policiji“. Išao je Peko kod čuvenog dr Lekića da mu objasni dijagnozu gospodina Šumića. Pitao ga je: „Da li bi usled umora sa ovakvom dijagnozom mogao sam da padne?“ Lekić se čudio ovom pitanju, ali nije hteo da se zamera i da detaljno objašnjava dijagnozu. „Verovatno“, reče Lekić. „Vrtoglavica, halucinacije?“ Lekić je mirno odgovorio: “Sve je moguće. Na njegovoj glavi postoje udarci tupim predmetom. U ulici je još krvav kamen. Vi ste policajac, donesite sami zaključak. Vi ste tu i sud da donesete odluku. Moje je da pomažem ljudima i da dajem dijagnoze“.

Posle mesec dana

Gospodin Šumić vratio se u rodni grad. Bio je bled, mršav i ćelav. Nije ličio na sebe. Slabo je govorio, gotovo tiho. Posle nekoliko dana, dođoše službeno da posete žrtvu, gospodin Peko i Crkvenjakov. Pitali su Šumića: „Sećaš li se događaja?“ On im odgovori: „Dobio sam kamen pod glavu. Jedino čega se sećam, a više ne znam da li je to san ili java, video sam dve osobe u crnom. Obe su nešto nosile kao kosu ili mač. Osetio sam udarac, pad, krv je tekla po mom licu, košulji. Zaspao sam i probudio se u bolnici. Ne bih prepoznao. Da dođete posle pola sata, ni Vas ne bih prepoznao. Gubim pamćenje, ničega i nikoga se ne sećam. Doktori kažu da imam amnezuju i da će mi se sećanje vratiti“.

Posle dva meseca

Malim gradom je odjeknula vest da je umro gospodin Šumić. Gospodin Peko je mislio da je to samo jedan nesrećan slučaj. Vredan, radan i odgovoran, Crkvenjakov je slučaj stavio u crvenu fasciklu i napisao na koricama: „Slučaj nije rešen“. Nadao se da će kod ljudi proraditi svest, grižnja savesti, nesanica, nespokoj koji ne dozvoljava da mirno živiš. Takvi ljudi odmah priznaju ubistvo ili zašto su to učinili. Nadao se da će ubica nekome ispričati, „pohvaliti se“, „odati se“. Neko će morati to prijaviti.

Posle dvadeset godina

Crkvenjakova i dalje muči slučaj Šumić. Ponekad razmišlja dok se šeta uličicama gradića o ubici. Dugo posmatra ove ljude, ali istinu nije saznao. Muči ga tišina i mirnoća ovog gradića koji priča priče, a koje on ne čuje ili ne može da ih čuje. Kamen i dalje stoji na istom mestu. On ćuti kao i ulica koja se gubi u svilenkastoj magli.

_________________________________________

Tatjana Krpović je rođena u Novoj Varoši, gde je završila Osnovnu i Srednju školu. Filološki fakultet završila je u Beogradu. Kao učenik osvajala je brojne nagrade na literarnim konkursima. Pobornik je pokreta doživotnog učenja, a obožava decu, posao koji radi, književnost, umetnost, film, muziku…