SVETOOTAČKO UČENJE

Lik Boga i Njegove slave nije nešto što bilo koje ljudsko biće može ikada potpuno izgubiti, jer smo stvoreni na taj način. Lik Božiji je deo onoga što nas čini ljudima. Stoga, svakome ko nosi lik Božiji, Bog je ukazao čast, što i drugi treba da čine.

 

Sveti apostol Pavle ovako opisuje Hrista: „On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga” (Jev. 1, 3), odnosno, lik (ikona) koja u potpunosti odražava Boga. Na drugim mestima, govoreći o Hristu, on ovo razrađuje: „Koji je ikona Boga nevidljivoga, Prvorođeni prije svake tvari, jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo… sve je Njime i za Njega sazdano. I On je prije svega, i sve u Njemu postoji“ (Kol. 1, 15-17).

lik božiji

Ovo je zaista uzvišena hristologija. Tumačeći ove stihove, Sv. Atanasije Veliki ukazuje da je samo ona ista Reč koja je stvorila svet mogla i da ga iskupi. Drugim rečima, samo Ličnost koja je sama obličje bića Božijeg, po čijem liku je čovek stvoren, mogla obnoviti taj lik kada je postao propadljiv (upor. Kol. 3, 9-10). Hristos je ne samo obnovio lik već nas je izbavio iz propadljivosti, koja je smrt. Obnova lika Božijeg u čoveku je počela kada je Sin Božiji, Lik Božiji, postao čovek, lik Božiji, da bi obnovio čoveka u njegovo ispravno stanje zajednice sa Bogom u blagodatnoj besmrtnosti.

„Slika i slava Božija“ (1. Kor. 11, 7) podrazumeva da mi, ljudska bića imamo u sebi aspekt uzvišene veličanstvenosti. No, imamo i drugi ne tako uzvišen aspekt: izobličeni lik Božiji u sebi, kroz koji smo skloni samoživosti, grehu, gnevu, itd. Uvek imamo lik – ali s vremena na vreme nemamo obličje. Stojimo na sredini, noseći i nebesko i zemaljsko u sebi. (1. Kor. 15,49). Svejedno, lik Boga i Njegove slave nije nešto što bilo koje ljudsko biće može ikada potpuno izgubiti, jer smo stvoreni na taj način. Lik Božiji je deo onoga što nas čini ljudima. Stoga, ovo nije samo uzvišena hristologija; ovo je veoma uzvišen pogled na čovečanstvo.

Šta to znači? U istoriji hrišćanske misli, razni Oci kroz vekove su smatrali da se lik odnosi na naš razum, našu sposobnost da se odnosimo kao ličnosti (u ljubavi), ili na našu slobodu da biramo. Sloboda je osnova ljubavi i razuma. Neki Oci su postavili lik Božiji u ljudski um ili dušu. Drugi su učili da on obuhvata i ljudsko telo, na primer, izražajnost očiju ili ljudskog lica. Kada se zagledamo u lice bebe, na primer, vidimo nešto božansko, nešto tako čisto, tako plemenito i tako divno što je samo Bog mogao da stvori.

Savremeni mislioci su tražili da objasne lik Božiji u svetlu čovekovih intelektualnih sposobnosti, ili u svetlu moderne personalističke filozofije. I jedni i drugi imaju nešto da kažu. Na primer, oni vide da se ljudska inteligencija naspram inteligencije životinja razlikuje ne po stepenu već po vrsti. Životinje nemaju sposobnost da razmišljaju o nepostojećim stvarima, da izumeju nešto novo, kao što su račun ili tranzistor. Ova vrsta inteligencije se zasniva na sposobnosti da se postavljaju pitanja, da se istražuje. Takvom linijom rasuđivanja jedan naučnik je primetio da ne samo da jedino čovek može da postavlja takva pitanja, već da samo čovek može da postavi vrhunsko pitanje kojim su obuhvaćena sva ostala: koji je smisao našeg postojanja? Jedini odgovor na ovo pitanje je: Bog. Stoga, čovek nije izumeo reč „Bog”, već nas, umesto toga, reč „Bog” čini ljudima. Pod uticajem moderne personalističke misli, bogoslovi su izjednačili „lik” Božiji sa našim postojanjem kao „ličnosti”. „Ličnost” je ono u nama što kaže „ja” drugome „ti” – neodvojivo ali na neki tajanstveni način različito od našeg uma, srca, tela. „Ja” je tajna – jer je čovek tajna. Čovek ne razume sebe – imamo duhovnu dubinu u sebi koju naš um ne može da pojmi. To je isto lik Božiji, koji je najuzvišenija Tajna. Sv. Pavle ovako veli: „Jer ko od ljudi zna šta je u čovjeku osim duha čovjekova koji je u njemu? Tako i šta je u Bogu niko ne zna osim Duha Božijega.” (1. Kor. 2, 11).

Sve ovo može biti bogoslovski ispravno i filozofski koherentno, ali kako možemo da razumemo lik Božiji iz praktične perspektive? Da li zaista odražavamo božansko svojim ljudskim postojanjem?

Ako razumemo lik kao odraz, onda to znači da je ljudski rod već stvoren kao odraz Božanskog, Svetog i Večnog. „Jer Bog stvori čovjeka za netruležnost i sazda ga slikom sopstvene vječnosti;” (Prem. 2, 23). Lik je najuzvišenija čast, dar koji čini samo naše postojanje, ne nešto što dobijamo nakon što postojimo. Stoga, svakome ko nosi lik Božiji, Bog je ukazao čast, što i drugi treba da čine.

S druge strane, mi ne odražavamo taj lik uvek. Niko po liku Božijem nije bio stvoren da podnosi razočaranje, bolest, tugu, dosadu, depresiju, itd. Nismo stvoreni da bismo dostigli izvestan nivo duhovnog ili umnog rasta i tu stali. Svakako, nismo stvoreni da bismo umrli. Čak iako svi mi moramo da stradamo kroz to u nekom trenutku, nijedna od ovih stvari nije u vezi sa Bogom, i stoga ne može biti deo Njegovog lika. Ako mislimo o postojanju Božijem, tada Njegov „lik” podrazumeva svetost, energiju, kreativnost, transcendentno, nenadmašno izobilje, postojanost, radost, slavu, i iznad svega – život. Lik Božiji bi bio lik lepote, inteligencije, ljubavi, smirenja, oproštaja, prekomerne snage, velikodušnosti i pravde. Možemo se obratiti Sv. Pavlu za druga razmišljanja o ovom liku: „plod Duha jeste: ljubav, radost, mir, dugotrpljenje, blagost, dobrota, vjera, krotost, uzdržanje“ (Gal. 5, 22-23).

Činjenica da posedujemo lik Božiji kao neuklonjiv aspekt ljudske prirode i da ga istovremeno ne posedujemo u potpunosti, podrazumeva da to nije statička realnost već cilj ili sudbina ka kojoj moramo težiti (Rim. 8, 29). To iziskuje našu borbu da bismo doveli potencijal (lik) do očigledne stvarnosti (obličja), ili, kao što Sv. Pavle kaže, „svukoste staroga čoveka sa delima njegovim” da biste se obukli u novog, koji je Sâm Hristos. To je dinamički i tekući proces, kojim se vernik „preobražava u taj isti lik, iz slave u slavu, kao od Duha Gospoda.” (2. Kor. 3, 18).

Deo praznovanja Božića u Pravoslavnoj Crkvi bi trebalo da bude duboko razmišljanje o našem postojanju, stvorenom po liku Božijem, i poziv da se borimo za našu sudbinu, da se saobražavamo Njegovom primeru i izrazu savršenog čovečanstva, obličju Boga koji nam je došao da bi – kao što pevamo u troparu na Badnje veče – „obnovio lik koji je pao u starini”.

Izvor: „Solia“, zvanično glasilo Rumunskog pravoslavnog episkopata u Americi