DAO, PA UZEO

Dirljiva priča o ocu koji je svoju kćer gajio kao najlepši cvet, pa je izgubio. Blaga uteha pala je na njegovo jadno i tužno srce, a otkinuta ruža bila je simbol takve Božje volje.

 

Jedan starac imao je divnu kćer, koju je nežno voleo. No, ona iznenada umre. Otac, iako nije roptao na Boga, ipak je vrlo teško podnosio taj nepovratni i teški gubitak.

otkinuta ruža

Starac se potpuno od tada osami u svome domu na kraju sela. Jedino mu je zadovoljstvo bilo, što je često išao u obližnji veliki i vrlo lep vrt, koji je bio svojina nekog bogataša. Tu je on svakodnevno provodio po nekoliko sati. Nije viđao nikoga osim vrtlara, jer je domaćin sa svojima većim delom živeo u gradu.

Neutešni otac s naročitim zadovoljstvom voleo je da sedi pored jednog ružinog žbuna, na kome je bila samo jedna ruža, ali je to bio cvet neobično lep.

Vrtlar, neki dobar čovek, kad je video šta ovaj cvet znači za tužnoga roditelja, obeća mu da će cvet naročito da nadgleda i neće ga nikom dati, da bi starac uživao u ružinoj lepoti i mirisu.

Starac je od tada taj cvet smatrao kao nešto svoje. Ali, avaj!

Jednoga jutra, na njegovo zaprepašćenje ruže ne beše više. Neko je otkinuo.

“Šta si učinio?”, reče on prekorno vrtlaru, “zar mi nisi obećao da ćeš čuvati cvet?”

“Tako je”, odgovori ovaj tužno, “ali šta sam mogao? Gospodar mi je naredio, da mu baš tu ružu uberem.”

Vrtlareve reči: “Gospodar mi je naredio, da baš tu ružu uberem” zvučale su kao muzika otkrivenja u starčevoj svesti, i kao blaga uteha, pale su mu na jadno i tužno srce.

“I moja je kći bila tako lep cvet, a ja sam smatrao da je bila samo moja. Zašto roptati? Ali, gle, ona je bila Božija, i Bog je zaželeo da je k Sebi uzme.”

Gospod dao – Gospod i uzeo! Neka je blagosloveno ime NJegovo, od sada i doveka.