JUNACI STRIPA
Dikan je prostodušni vedar mladić, jakih mišića i vešt na oružju, guste plave kose. Bilo bi ga lako prevariti da mu nije strica Vukoja, belobradog i ćelavog druida, koji se bavi strategijom borbe i nastupanja prema modernom dobu, a pod kontrolom drži i Dikanov emocionalni i intelektualni život.
Podsećamo se simpatičnih kreacija likova iz stripa „Politikinog zabavnika“, kroz reči Miljenka Jergovića.
Godina je 1969, kad glavnom uredniku Politikinog zabavnika na um pada jedna od onih suludih glavnouredničkih ideja, kojima se izluđuju podređeni, troše se novci i stvara se izvanredna situacija u redakciji, a konačni cilj svega toga je da ideja odumre prirodnim putem ili da sam glavni urednik shvati ono što znaju svi drugi. Tako je, eto, Nikoli Lekiću – tako se glavni urednik zvao – na um palo da bi se i u nas mogao osmisliti i nacrtati onakav svijet kakav postoji u Asteriksu. Naprosto, ako Francuzi imaju Gale, mi bismo mogli imati Stare Slavene. Jednostavno, nije li?
Mora da je tog dana dragi Bog stvarao sve same izuzetke od pravila, sve ne bi li se književni i umjetnički kritičari imali sa čime zabavljati i ne bi li čovjek kao takav shvatio da ni jedno pravilo nije toliko čvrsto da ga Bog u svome nedokučivom naumu ne bi mijenjao i iznevjeravao, tek nastao je strip o Dikanu i stricu mu Vukoju, koji upravo dovršavaju veliku seobu naroda i razračunavaju se s carem Justinijanom, Rimljanima, Ilirima, Hazarima i ostalom povijesnom i mitskom čeljadi stoljeća sedmog i osmog.
Dikan je prostodušan i vedar mladić, jakih mišića i vješt na oružju, gustih plavih kosa. Bilo bi ga lako prevariti da mu nije strica Vukoja, bjelobradog, ćelavog druida, koji stvari drži pod kontrolom, bavi se strategijom borbe i nastupanja prema modernom dobu, i pod kontrolom drži Dikanov emocionalni i intelektualni život. Mladić je, naime, zaljubljive naravi, sklon da skrene s pravoga puta, pa umjesto da se bavi onim što je doista važno – dakle, seobom naroda i ostvarenjem naših povijesti, onakvih kakve one jesu – on bi da živi tipičnim životom svoje generacije. Istina, stric Vukoje u jednome ipak griješi: naputi ih da tragaju za Atlantidom, što je, mi današnji to napokon znamo, bila uzaludna misija.
Dikana i njegove nacrtao je, i do kraja crtao, Lazo Sredanović, beogradski ilustrator i karikaturist, te samo sporadični strip autor, rodom iz Nikšića. Način na koji je proveo jednu neostvarivu glavnouredničku zamisao bez usporedbe je u novinskoj povijesti. Od čuda koje se trebalo dogoditi, i od materijalnog bogatstva što mu ga je Dikan trebao donijeti, Sredanovića je spasilo samo to što je stvarao i radio unutar malih i temeljito uneređenih, po svemu – osim po svojim najdarovitijim umjetnicima – beznačajnih kultura. Ovako je morao raditi do u starost, provodeći život u blaženoj anonimnosti, između Boke kotorske i Beograda.
Dikanovo omiljeno oružje je golemi nazubljeni buzdovan, pije medovinu i na svojim se putešestvijama Balkanom susreće sa stvarim i legendarnim ličnostima onoga doba. Njegova vječna ljubav zove se, naravno, Vesna. Jer kako bi se drukčije i mogla zvati jedna Stara Slavenka. Kako su se scenaristi Dikana izmjenjivali, dok je Lazo Sredanović samo crtao ono što bi njima na um palo, tako je i Dikanova ljubavna priča varirala između tipske, epsko-stripovske neostvarljive čežnje, očijukanja i sitnog ljubakanja, do epizode – naprosto nečuvene u socijalističkoj i ateističkoj pedagogiji – u kojoj Vesna lebdi nekoliko centimetara iznad tla, obasjana svijetlom aurom proljeća.
Svaka prava ljubav u stripu ostaje neostvarena. Neka tako bude i s Dikanovom.
Izvor: Jergovic.com