VJESNIK PROLJEĆA
Prvi dan godišnjeg doba u kojem sve cveta, buja i oživi, obeležavamo kratkom pričom „Vjesnik proljeća“ jednog od najdražih jugoslovenskih dečijih pisaca.
Daleko na jugu, dolje pored mora, Proljeće se smijalo pod sunčanim nebom, šetalo po maslinovim gajevima i ispod tamnih čempresa na grobljima i odmaralo se u hladovini pored kamenih crkava na čijim su tornjevima ćutala zvona od starosti. Šetalo se tako Proljeće i mislilo o svom skorom putu na sjever.
– Uskoro će vrijeme da pođem gore na svoj dragi sjever. A koga da pošaljem da objavi moj dolazak?
– Da li ćeš ti poći, mala moja prijateljice, da javiš da ja dolazim? – obrati se Proljeće jednoj lasti koja je upravo toga trenutka vijala jednu bubu oko crkvenog tornja.
– Ah, ah, pusti me samo još malo da se nagledam nemirnog mora, a ove godine pošalji nekog drugog umjesto mene – zamoli lasta tako umiljato da joj niko na svijetu ne bi mogao odbiti molbe.
– Pošalji, na primjer, dugonogu rodu, ona je ionako jača od mene.
– Rodu? Ko da sad nju nađe? Ona je negdje u Egiptu, šeta obalom velike rijeke Nila i gleda krokodile kako se sunčaju u toplome mulju. Moram da potražim koga drugog.
To reče Proljeće i pođe uzduž mora da potraži nekog ko će biti njegov ovogodišnji vjesnik. Molilo je mnoge ptičice, ali svaka je htjela da još bar malo ostane u sunčanom primorju: jedna se bojala daje na sjeveru još hladno, drugoj je bilo žao južnog sunca, neke su opet bile zaljubljene u vitke čemprese, i tako Proljeće već umorno i tužno od traženja sjede u jedan maslinjak i duboko se zamisli.
– Koga, koga da pošaljem na sjever? – uzviknu ono glasno i skoro u očajanju.
– Koga, pitaš? Ta zar se na mene zaboravilo? – javi se nečiji veseo glas iz maslinovih grana.
Začuđeno i obradovano Proljeće podiže glavu, ali na svoje veliko čudo ne ugleda nikog.
– Hej, ko je to, ko to misli dobrovoljno na moj dragi sjever? Gdje si, junače, ne vidim te?
– Otkuda da me i vidiš. Ja sam vjetar Jugo. Jug je moj zavičaj, obišao sam ga već uzduž i poprijeko, poznajem sve zalive, bio sam u svim gradovima, prošao sam kroza sve maslinjake, bezbroj puta obletio sam stare kule i bedeme i već mi je ovdje postalo dosadno. Velim ti, drage ću volje poletiti na sjever da javim tvoj dolazak.
– Ali kako će na sjeveru doznati da ja dolazim, kad tebe, moga glasnika, niko ne može da vidi? Lastu bar svak ugleda i onda kaže: „Eto Proljeća, dolaze laste.
– Ne brini ti ništa – radosno povika Jugo, diže se visoko u sunčan vazduh i poleti put sjevera. Za kratko vrijeme Jugo stiže na vrh prve planine na sjeveru. Najprije ga osjeti snijeg i odmah stade da se topi.
– Ne znam ni sam šta mi je – prošapta on vrlo začuđen – postaje mi tako toplo kao da sam bolestan. Biće sigurno da Proljeće dolazi.
U dubokoj mračnoj pećini probudi se zlovoljni medvjed, omirisa vazduh i racostan krenu izlazu.
– Osjećam da će uskoro proljeće. Golica me u nosu topli južni vjetar.
Podigavši se s visoke litice, orao krstaš veseo zaokruži nad planinom.
– Oho-ho, čini mi se da Jugo duva u moja krila, a to je znak da je Proljeće blizu.
S planine se Jugo spusti u nizine još ponegdje pokrivene slojem tanka snijega.
– Ko me je to zovnuo? – prošapta visibaba začuđeno provirivši ispod snijega.
– Gle, ko me je to zovnuo, sve mi se čini da sam čula nečiji glas?
– I mene je neko probudio, lijepa susjetko – začu se sneni glas jednog starog drijena.
– Moram da požurim da razvijem svoje zlatne cvjetove, jer čim se ja probudim, znači da će ubrzo Proljeće, a ja među prvima moram da ga pozdravim.
– Ti da ga prvi pozdraviš! To pravo pripada samo meni i mojim bijelim cvjetovima – povika jedan crni trn iz obližnje živice poznat, inače, kao velika svađalica.
– A možda i meni – ču se iz blizine jagorčevina.
– Svak će reći da su moji žuti cvjetovi najljepši dar Proljeću.
Zadovoljan Jugo je slušao njihovu prepirku, osluškivao kako pucketaju pupovi na drveću, gledao vesele vrane kako se dižu iznad oranica, pa se onda odjednom i sam zamisli: koji li je to najljepši dar koji se sprema Proljeću?
Zamisli se tako Jugo, duboko se zamisli i krenu da pogleda ko je to spremio najljepši dar za Proljeće. Lutao je nekoliko dana, divio se zlatnim cvjetovima drijena, bijelim visibabama, žutoj jagorčevini, rascvjetalom crnom trnu, i tek jednog sunčanog jutra, dok je lutao kroza žbunove na ivici jednog brežuljka, on zadivljen zastade opijen divnim mirisom. Ispod žbuna ga je gledao skroman cvjetić, modar kao njegovo rodno more daleko tamo dolje na jugu.
– Gle, evo ga, našao sam ga. Zar ovo nije najljepši dar Proljeću? – povika on radostan i podiže se visoko u sunčan vazduh noseći sa sobom miris ljubičice.
– Ah, ah, ne vjerujem da je ljepšeg mirisa našao čak ni moj daleki rođak, vjetar iz Indije.
Pijan od radosti on čak zaboravi i na koju stranu treba da duva i stade da se vrti ukrug baš kao obijesni vihor. I zabavljen tako svojom igrom nije ni opazio da Proljeće već bješe stiglo i u ozbiljni sjeverni kraj.