SEĆANJE NA STRAH

Ruskinja Ženja Beljkevič imala je samo šest godina kada je počeo rat. Ovo su njene uspomene na tu 1941. godinu. Rat je kad nema oca – tako joj se to povezalo u sećanju.

 

Jun četrdeset prve godine… Zapamtila sam. Bila sam mala, ali zapamtila sam sve…

rat je kad nema oca

Poslednje što sam zapamtila iz mirnog života bila je bajka – majka mi je čitala pred spavanje. Moju omiljenu – o zlatnoj ribici. Uvek sam tražila nešto od zlatne ribice: „Zlatna ribice… Draga zlatna ribice…“ I sestra je tražila. Ona je tražila na drugi način: „Po štukinoj zapovesti, a po mojoj želji…“ Želele smo da na leto idemo kod babe i da sa nama pođe i tata. On je tako zabavan.

Ujutru me je probudio strah. Neki nepoznati zvuci…

Mama i tata su mislili da spavamo, a ja sam ležala pored sestre i pretvarala se da spavam. Videla sam da je tata dugo ljubio mamu, ljubio joj je lice, ruke, a ja sam se čudila: ranije je nikad nije tako ljubio. Izašli su u dvorište držeći se za ruke, a ja sam priskočila prozoru – mama se okačila tati oko vrata i nije ga puštala. Odlepio ju je od sebe i potrčao, stigla ga je i ponovo ga ne pušta i nešto viče. Onda sam i ja povikala: „Tata! Tata!“

Probudili su se sestra i brat Vasja, sestra vidi da ja plačem pa je i ona počela da doziva: „Tata!“ Svi smo istrčali na ulazno stepenište: „Tata!“ Otac nas je video i, sećam se kao sad da je, uhvatio se rukama za glavu i krenuo, čak je potrčao. Nije smeo da se osvrne.

Sunce mi je sijalo u lice. Tako je toplo… Ni sad ne verujem da je moj otac tog jutra odlazio u rat. Bila sam vrlo mala, ali mislim da sam shvatala da ga vidim poslednji put. Da ga više nikada neću sresti. Bila sam veoma… veoma mala…

Tako mi se to povezalo u sećanju – rat je kad nema oca…

Posle se sećam: crno nebo i crni avion. Pored puta leži naša mama raširenih ruku. Molimo je da ustane, a ona ne ustaje. Ne diže se. Vojnici su uvili mamu u šatorsko krilo i sahranili je u pesku, na tom mestu. Vrištale smo i molile: „Nemojte zakopavati našu mamu u rupu. Ona će se probuditi, pa ćemo ići dalje.“ Po pesku su milele neke velike bube… Nisam mogla da zamislim kako će mama živeti pod zemljom s njima. Kako ćemo je posle naći, kako ćemo se pronaći? Ko će javiti našem tati?

Jedan od vojnika me je pitao: „Devojčice, kako se zoveš?“ Zaboravila sam. „Devojčice, kako se prezivaš? Kako ti se zove mama?“ Zaboravila sam… Sedeli smo pored mamine humke dok nije pala noć, sve dok nas nisu pokupili i stavili u zaprežna kola. Puna kola dece. Vozio nas je neki starac, kupio je sve usput. Stigli smo u nepoznato selo i nepoznati ljudi su nas odveli u kuće.

Dugo nisam govorila. Samo sam gledala.

Posle se sećam leta. Jara. Nepoznata žena miluje me po glavi. Počinjem da plačem. I počinjem da govorim… Pričam o mami i tati. Kako je tata bežao od nas i nije se ni osvrnuo… Kako je mama ležala… Kako su po pesku milele…

Žena me miluje po glavi. U tim trenucima shvatila sam: ona liči na moju mamu…

Iz knjige „Poslednji svedoci“ Svetlane Aleksijevič