MUŠTULUK

Ne prizivaj đavola, kažem mu opet, to ti je lipa muštuluk tražila, nego spremaj se pa ponovo u Ševar, nađi četiri mlade lipe, iskopaj, i zasadi oko crkve, na četiri strane svijeta!

 

U već požuteloj staroj svesci sa kockicama našao sam ovaj zapis, ispisan očevom rukom:

muštuluk

„Mart uveliko, još tri mjeseca pa će se Milesa poroditi, a nemamo kolijevke u kući, trebalo bi je napraviti… Odem u Ševar, ispod Murtenice, kad ono zima još, nema jagorčevine da se tići ispod lanjskog lišća.

Nađem jednu lipu na samcu, jedru i granatu, ni preveliku, ni premalu, nego taman, i dok sam zasijeco sjekirom stablo pri zemlji, učini mi se da čujem ljudski govor, no zanijet udaranjem ne obratim pažnju. Ali kad stablo krenu da pada, začujem razgovjetno:

– Biće sin…

Uplašim se, pa se osvrnem da vidim da se šumar možda nije sakrio u šipragu, ali nije, te uzmem sjekiru da okrešem grane, kad pri prvom udarcu opet začujem:

– Biće sin…

Ja ponovo, ono ponovo, mada sve nekako slabije i slabije, ko da je lipa izdisala, bogme sam se malo i uplašio, čoek lako povantrza kad je sam u šumi. Okrešem nekako grane, i jedva zavrzem trupac vlačegom i dovučem ga kući. Usput, nije sramota reći, pokušam da razgovaram sa Cvetkom, ko smatram konj i čoek više znaju no sam čoek, ali Cvetko je mudro ćuto, ko da ga se to nimalo ne tiče…

Ovde je zapis prekinut.

Oca Mihaila više nije bilo da mi završi priču, pa sam upitao majku da li se ovoga seća?

– Da, primjetila sam da je nešta karli, i pitala ga šta mu je, a on, tijo nekako, sjećam se, kaže:

– Rodićeš sina.

Pitam ga otkud znaš, a on:

– Lipa mi rekla dok sam je sjeko!

Crni Mikailo, uzdanem ja, a on kaže:

– Da sam ranije čuo, ne bi je odsjeko, ovako ispada da sam je ubio!

Ne tovari sebi samar na dušu, kažem mu, a on veli:

– Priznajem da mi je bilo milo da čujem, ali ko da sam sjeko živo čeljade…

Ne prizivaj đavola, kažem mu opet, to ti je lipa muštuluk tražila, nego spremaj se pa ponovo u Ševar, nađi četiri mlade lipe, iskopaj, i zasadi oko crkve, na četiri strane svijeta!

I poslušo me, ene ih sad, nadvisile crkvu!…

A ja sam i tebe i Milivoja odgajila u kolijevci koju je napravio od one lipe. Lako drvo, kolijevka ko perce, nosila sam vas u njoj bez muke, u Krševe, pa iz Krševa, u Carevo polje, pa nazad, i vala dragome Bogu, daće On da ja dočekam da i vašu đecu u njoj ljuljam…