LOLA

Njoj niko ime nije znao, prozvaše je zbog pevačice na koju je ličila, Lola. Njega, Vukoja, nesoja i rđu, Atila ili Mali Staljin.

 

„Ljubav je najveće nespokojstvo i nasilje nad sobom i drugima“ Jovan Dučić

Pričala je ona. Reči su joj lebdele poput ptica u crveno sunce što je nestajalo iza planine. Penušave, nežne reči koje su tonule i rasipale se poput vetra među granama. Pretvarale se u gorčinu i zebnju.

lola

Noć se polako spuštala u varošicu sklještenu na pola puta između Užica i Zlatibora kad dođoše čovek u plavoj uniformi i žena sa crnim šeširom. Njena duga raskošna plava kosa provirivala je iz šešira, velike plave oči iz kojih se videla radost. Smestiše se u zgradu gde su živeli policajci i njihove porodice.

Njoj niko ime nije znao, prozvaše je zbog pevačice na koju je ličila, Lola. Njega, Vukoja, nesoja i rđu, Atila ili Mali Staljin.

Vukoje je Loli određivao s kim može da priča, pravio spisak koji je zvao Dnevne zapovesti, šta da sprema, kuva, jede i kod koga može posrkati kafu s nogu. I tako svakog dana. Govorio je osečno, grubo: „Da ‘tica proleti ovđe, ja moram znati. Nisam doša’ ovđe što sam volio, mene je partija poslala da hvatam sve što je loše. Da zatrem korov, to je moj zadatak. Kad izvršim zadatak, obećano mi je mesto načelnika u Titograd.“

Loli je ostavljao malo novca, dovoljno za spisak. Sitninu nikad nije tražio.

Ona je skupljala i čuvala. Od sitine ukrupnjavala u Sirotana ( novčanicu od 10 dinara) ili Crvenog Konja ( novčanicu od 100 dinara). Lola je pare čuvala u svom šeširu, u zadžepku. Tamo Vukoje prste nikad nije stavljao. Šešir je po njemu bio luksuz. Ona ga je čuvala kao uspomenu na oca koji je nestao u ratu.

Posle posla dvorila ga je dok je on jeo. Slušala kako melje o svom važnom poslu. Ćutala je. Trepela njegove reči: „Jado, nijedno jelo n’ umeš da spraviš kako Bog miluje. Ništa te majka naučila nije, jado!“

Ponekad bi jelo namerno prosipao. Ona je jela uvek posle njega. Nekad je bila sita njegovih reči.

Pitala je brata: „Bato, ja ne mogu više s Vukojem. Da li bi me primio u svoju kuću. Ne mogu više da izdržim.“

A, on: „Ćuti i trpi. U naše pleme, rod, familiju nikad niko nije bežao od muža. Šta si ti? Zvezda. Greta Garbo? A, ti hoćeš! Ćuti, tamo, Vuko je ljudina.“

Te godine za 8. mart kupi sebi sat. Vukoje dođe da jede. Ne donese ni cvet. Ništa ne reče. Lola reče: „Lolo, neka ti je srećan 8. mart! Lolo, u zdravlju nosila ovaj divni sat!“

Vukoje se naljuti i udari je.

Kad je on otišao na posao, Lola je sela u prvi autobus za Beograd.

Posle nekoliko godina, razvela se od Vukoja, uz tešku muku. U Beogradu je pronašla svoju sreću, rodila dvoje dece i živela kako ona hoće, bez zabrana.

A, Vukoje?

Otišao u Titograd. Sam. Rđa bio, rđa ost’o.