PRIČALA BIH TI O SEBI

pričala bih ti

Pričala bih ti o sebi…
Oh, kako bi volela,
da šetamo ulicama grada,
mojom pričom zaneseni.
Toliko toga je u meni,
ali bojim se, otrovala bih te tugom
i bolom mojim golemim.

Bojim se, podsmeha tvog.
Smešno je, koliko zrela žena,
u sebi ima, sanjalačkog, detinjastog…

Pričala bih ti o sebi,
noćnom putniku
sa očima zaljubljenim,
kad lice zrači sreću.
Pričala bih ti, bez gorčine,
sa nadahnućem nerazumne duše
što pati, drži srce u šaci,
sluša šum vetra, zujanje pčela
i oseća suton plav,
što grli grad…

Pričala bihti o sebi…
Da smo danas zajedno,
na klupi gradskog parka,
pod jasminom,
veo po veo, sa duše,
rane da skidam…

Pričala bihti o sebi,
ali bojim se, plakaću,
a to ne bih smela,
jer samo danas,
bili bi smo zajedno,
pa ko zna kada više,
jer odlazim daleko, daleko…
Među zvezdama,
da provedem večnost,
u radosnom lutanju,
gde se sluti svitanje.

Pričala bihti o sebi,
iako bi možda bio isti,
kao i svi drugi:
običan prolaznik
u mom životu.
Pričala bihti o sebi…