PROLAZIMO

prolazimo

Idemo uz reku, niz reku,
putevima raznim u duboke stvari.
Koraci mirišu na jesen,
na zrelo sunce i uvele ljubičice.

Nešto se događa u nama,
ciljevi novi smeše
i idemo uz reku, niz reku.

Zbog novog leta i novog mucanja,
zbog životnih radosti,
igramo se sami,
kujemo zlatni sanduk,
skijamo na leđima,
a nešto se događa u nama,
nešto prolazi pored i kroz nas,
mada jesen je odavno i magla.

Trapavo tapkamo u mestu
i osećamo da to nije ono,
da je srce veće, bol slučajna,
a srećni završetak iza ugla.

I prolazimo kroz taj život
neprimetno, neprimećeni,
nesaslušani i neshvaćeni.
Prolazimo u kolonama,
uz cvrkut vrabaca
i himne severca.

Ponekad oslušnemo
sve te budalaštine,
ponekad odmahnemo rukom,
a ponekad prezrivo pljunemo
i trapavo tapkamo dalje.

Volimo samo miris čelika,
pune ulice
i pune autobuse.
Volimo znoj
i napaćena lica.
Tuđa smrt nas veseli,
mada smo i sami
u prolazu,
mada i sami prolazimo.