PJESMA O POGAČI
Ti nas pronosiš kroz životno pozorište.
I mi pozdravljamo tebe,
i mi žudimo tebe.
Za tobom naše moći, kao vranci za otavom, vrište.
Tragom tvojih stopa svačije oči gledaju;
tvoju bjelinu žele mladi i stari;
I sve naše žudnje pred žudnjom za tobom
pod sumrak se tanje.
Radosti za tobom padaju preko avlija,
kao dunje žute.
Tvoj najtiši hod osjećaju i stvari.
Ti si žena o kojoj se govori!
Jutrima u prozore navireš kao navrlo granje
i ispunjavaš do u tavan sobe.
Stolovi dušu tvoju slute.
Sumrakom, kad mineš sa čovjekom ruku pod ruku,
tvoj prelaz čekaju pragovi,
vrata su pred tobom otvorena,
prozori od tvoje bjeline oslijepe.
Glad je naša za tobom golema pregolema,
glad je u našim tijelima ljuta drač!
Ti si naših razgovora ovjekovječena tema.
Ti si naš smijeh
i naš plač.
O, pogačo! Uvij naš vid uvojem tvoje tople duše,
naši su zubi skamenjene ljute kosti.
Mladosti su naše bez tebe na vjetru platna.
A srce te naše zove i ište,
Za tobom naše moći kao vranci za otavom vrište.