PODNE NA STOLU

podne na stolu

Bivalo je granje drveća nežno,
iz očiju devojaka čitao sam
cvetove u snegu,
mrak na lišću
i krupne posustalosti.

One želje neodređene iz detinjstva
što visahu kao saće
o granama zapisa,
tužne kao daće,
skopnule su i nestale
kao sa visa
sneg.

Ponekada još zaboravi pale
mi dlanove, mrtve
zamirišu koprive,
i učini mi se da sa sunca
zlato kaplje. Ožive
ljudi koje sam
u sebi sam i sagradio
i razrušio.

Ali odmah uvidim
da sam baš time što je željeno
i nestalo sebe ogradio.
I onda bih samo,
kao putnik na nekom obronku,
sam i sobom opkoljen,
dim zaborava zapušio,
čovek podjednako i mržen od sebe
i voljen.