BOŽJE DUGOTRPLJENJE

Sveti Makarije Veliki (Misirski) poučavao je o nemarnom životu kao načinu obitavanja ljudi na ovom svetu i odnosu Boga prema takvom životu. Svetitelj kaže da Bog, iako vidi brojna saplitanja svakoga, On ćuti, očekujući da se vremenom otreznimo i promenimo.

 

Bojim se da se na nama koji živimo nemarno i koji se povodimo za predrasudama, vremenom ne ispuni apostolska izreka: Ili prezireš bogatstvo njegove dobrote i krotosti i dugotrpljenja, ne znajući da te dobrota Božija na pokajanje vodi? (Rim. 2,4).

o nemarnom životu

Ukoliko i pored Njegove dugotrpeljivosti, blagosti i krotosti umnožimo broj grehova i svojim nemarom i neradom sebi pripremimo najtežu osudu, na nama će se ispuniti apostolska reč: Nego svojom upornošću i nepokajanim srcem sabiraš sebi gnev za dan gneva i otkrivanja pravednoga suda Boga (Rim. 2,5). Jer, velika je i neizreciva blagost Božija, neobjašnjivo je Božije dugotrpljenje prema ljudskom rodu. Treba samo da se otreznimo i da se postaramo da se potpuno obratimo Bogu, kako bismo stekli spasenje.

Ako želiš da upoznaš dugotrpljenje Božije i Njegovu veliku blagost, obratimo se bogonadahnutom Pismu. Vidi samo koliko su grešili Izrailjci, od kojih su oci, kojima su data obećanja, od kojih je Hristos po telu, čiji su zaveti i bogosluženje (Rim. 9,4-5). Koliko puta su skretali. Pa ipak, Bog ih nije potpuno ostavljao. Naprotiv, On ih je, na kraće vreme, radi njihove koristi, predavao iskušenjima, želeći da nevoljom omekša okorelost njihovog srca. On ih je obraćao, podsticao, slao im proroke, dugo vremena pokazujući trpljenje prema njihovim sagrešenjima i spoticanjima. Kada su mu se obraćali, On ih je rado primao, i kad su ponovo skretali, On ih nije ostavljao, već ih je preko proroka prizivao obraćenju. I mada su se mnogo puta udaljavali od Njega i obraćali ka Njemu, On ih je svaki put rado susretao i čovekoljubivo primao, sve dok najzad nisu upali u veliki greh, položivši ruku na svog Vladiku, koga su, po predanju otaca i svetih proroka, očekivali kao Izbavitelja, Spasitelja, Cara i Proroka. Kad je došao, oni ne samo da ga nisu prihvatili, već su ga, podvrgnuvši ga velikoj poruzi, predali na krst, na smrtnu kaznu. Tom velikom uvredom i prevelikim sagrešenjem njihovi preterani gresi su se ispunili. Zbog toga su najzad ostavljeni. Duh Sveti se udaljio od njih kad se razdrala crkvena zavesa. Zbog toga su njihov hram neznabošci porušili i doveli do opustošenja, po presudi Gospodnjoj: Neće ostati ovde kamen na kamenu koji se neće razmetnuti (Mt. 24,2). Tako su oni konačno predani neznabošcima. Po svoj zemlji su ih rasejali carevi koji ih porobiše, i beše im naređeno da se više ne vraćaju u svoju zemlju.

Tako i sada milostivi i prema svima blagi Bog projavljuje Svoje dugotrpljenje. Premda vidi mnogobrojna saplitanja svakoga, On ćuti, očekujući da se, vremenom, otreznimo i promenimo, te da prestanemo da ga žalostimo. On sa velikom ljubavlju i radošću prima onoga koji se okreće od greha, jer govori: Radost biva pred anđelima Božijim zbog jednog grešnika koji se kaje (Lk. 15,10), i još: Tako nije volja Oca vašeg nebeskoga da propadne jedan od ovih malih (Mt. 18,14), i najmanjih. Međutim, onaj ko zna da Bog prema njemu pokazuje veliko milosrđe i dugotrpeljivost, da ga ne kažnjava za svako grehovno saplitanje, ni tajno ni javno, da sve vidi ali ćuti, očekujući pokajanje, pa ipak, pavši u veliku nemarnost, dodaje greh na greh, lenjost pripaja lenjosti, i na jednom sagrešenju naziđuje drugo najzad ispunjava meru grehova i već pada u greh iz koga ne može da se izvuče. Tada se on satire i gine, predajući se lukavome.