BEG OD POGANE VLASTI

Tekst sarajevskog novinara i pisca Izeta Perviza, objavljen na portalu Al Džazira Balkans, izazvao je veliku pažnju u celom regionu. „Pobjegoše ljudi, gospodo od vlasti. Džaba vam sva priča“, poručuje se u ovom tekstu.

 

Perviz je slikovito opisao stanje u regionu, očaj njegovih stanovnika i prave razloge zbog kojih glavom bez obzira beže s ovih prostora. Prenosimo kolumnu Izeta Perviza uz neznatno skraćenje.

pobjegoše ljudi

Onaj koji odlazi ostvalja nešto iza sebe, nešto što će ga zvati da se jednog dana vrati. Šezdesetih su kod kuće ostavljali porodice i gradili kuće. I eno ih, sada se vraćaju da penzije potroše ovdje. Cijeli život sanjarili su kako će svoje posljednje godine provesti uz obitelj. Ali jok. Njihova djeca su u međuvremenu pobjegla iz ove zemlje, njihovi unuci više ne govore maternji jezik.

Onaj koji bježi ne ostavlja iza sebe ništa što će ga progoniti po bijelom svijetu i tjerati da se jednog dana vrati. Sa Balkana danas se bježi glavom bez obzira. Oni vode supruge, one vuku muževe, skupa otimaju djecu iz škola, istresaju kolijevke, čupaju sve iz korijena, bjesomučno.

I ne bježi se iz zemlje samo zbog nezaposlenosti. Sve više je onih koji prvo daju otkaz, a onda bježi. Eto, nedavno nam je direktor jednog mlina na sjeveru BiH pričao kako je njegovom tehnologu, koji ima platu u visini dvije prosječne, ostalo još nekoliko dana do raskida ugovora. Ode čovjek u Njemačku, a naslijeđeno imanje sa kućom dao je na doboš i prodaće ga u bescijenje.

Evo, pišu mediji da je iz uspješne kompanije ZAH iz Bosanske Krupe prošle godine nekoliko radnika otišlo u Evropsku uniju. I iz bihaćkog preduzeća „Č. J.“, kažu mediji, isto odlaze ljudi. Nedavno mi rođak reče da je njegov prijatelj napustio dobro uhljebljenje u jednoj državnoj instituciji i otišao preko granice. Sa Balkana se više ne odlazi trbuhom za kruhom, odavde se sada bježi glavom bez obzira. Bježi se iz Osijeka i Varaždina, iz Kikinde i Novog Pazara, iz Nikšića i Bijelog Polja, iz Peći i Prištine, iz Kumanova i Velesa, iz Livna i Zvornika, odasvud.

Bježi se žestoko. Bježi se od pogane vlasti, od lažljivaca po parlamentima, od obijača budžetskih trezora, od potkupljivih sudija, od korumpiranih doktora, od advokatskih derikoža, od namještatelja tendera, od profesionalnih zapošljivača, od besprizornih državnih službenika, od prodanih novinara, od lažnih pisaca, od „poduzetnih“ političkih partija, od narcisoidne akademske zajednice, od licemjernih profesora, od političkih lupeža, od neiskrenih popova i snishodljivih hodža, od tri predsjednika, od 12 premijera, od 150 ministara, od 600 savjetnika i od hiljadu poslanika i odbornika, od dodika, izetbegovića, čovića, ivanića, radončića, vučića, šešelja, grabar-kitarovića, plenkovića, đukanovića, ivanova, zukorlića, tačija, i od svih koji su čovjekovu domovinu pretvorili u ćumez u kojem se kokodače od zore do sumraka, i od sumraka do praskozorja, bez prestanka, neprekidno, desetljećima.

Pobjegoše ljudi, gospodo od vlasti. Džaba vam sva priča.

Ko još nije okružen grandioznim kućama, viletinama, koje preko cijele godine zjape prazne? Stanuju u njima nana-memla i djed-ustajalost i mati-promaja i otac-muk i sestra-praznina i tetka-gorčina i brat-razočarenje i amidža-izdanost i ujna-strava i tetak-duh i deset, uvrh glave dvadeset dana u godini začandrka u njima smijeh i zanjiše se život, a onda opet nastupi 345 dana čamotinje.

Gospoda od banketa zadnjih godina sigurno nisu obišla škole svojih djetinjstava. Evo, u područnoj četverogodišnjoj školi krajem sedamdesetih, kada je u nju išao potpisnik ovog teksta u kojem se upravo davite, svaki razred je brojao po dva odjeljenja sa po više od trideset učenika. Danas jedva da se sastavi po jedno odjeljenje od 15 đaka. Broj upisanih na početku školske godine obavezno na kraju bude manji barem za jedno đače.

Ali treba i vlast katkad razumjeti. Ta, koja to vlast ne bi bila zadovoljna da se u njenoj zemlji troši novac zarađen u drugim državama? Koliko li se samo deviza slije sa svih strana svijeta, koliko penzija dođe u eurima iz Francuske, Austrije, Švicarske, Njemačke, i koliko se to izgradi kuća od materijala iz domaćih preduzeća i domicilnom radnom snagom? Dijaspora plaća socijalni mir. Zašto bi onda vlast imala nešto protiv bježanije? Ta, to su budući financijeri društvenog ravnodušja.

Ali, nešto se zaboravilo. Ovi što bježe ne ostavljaju iza sebe nikog kome će slati devize. Oni ne prave kuće. Ne! Oni na one naslijeđene vješaju table sa natpisima: „Na prodaju!“, „For sale“, a sve češće oglašavaju na arapskom. Njihova djeca ne govore maternji jezik, domovinom ne smatraju onu državu u kojoj su rođeni njihovi očevi, već onu koja ih je prigrlila, dala im solidne dječije doplatke, omogućila dobre škole, značajne stipendije i ponudila im posao u struci i priliku da se dokažu. Od njih nijedan balkanski premijer, ni svih 12 bosanskih skupa, nikakve koristi neće vidjeti, oni će zasigurno imati pametnijeg posla od zašivanja zakrpa po vrećama balkanskih budžeta.