SRUŠILI SU MI KULU

srušili su mi

Ovde na steni bila je kamena kula.
Vekovima je ljubio Sunce
ponosni kameni zid
i prkosio kiši i vetru
i vremenu što briše sve lepo
i piše neke nevažne stvari.

Ispraćala me kada sam odlazila
i čekala da se vratim,
budna i brižna, kao mati.
Radovala se kad su se
rađali moji rođaci
i tugovala kad su
umirali moji preci.

Ogledala se u Timoku,
kao da se tek zadevojčila
i mirisala na jorgovan,
zdravac i divizmu,
pevala pesmu vodenica
i medenica u podnožju Bogdenice.

Srušili su mi kulu…
Podmuklo, preko noći,
krvnici bezimeni,
bezbožni i bezočni,
bez istorije i tradicije,
ali na vatri moćni.

Srušili su mi, prokleti bili,
sliku o mome srećnom detinjstvu
i oduzeli mi mogućnost da svoju kulu
pokažem sinu i unucima
i da im kažem da mi je srce tu.

Ja ću uvek, kad pogledam
u ove sive kanjone
videti svoju kamenu kulu
i slikaću je na svakoj slici,
uspravnu, belu,
okupanu prvim zracima Sunca
što izlazi iza Bogdenice.