ŽUTA KNJIGA

Pored samoposluge bila je mala knjižarica sva u zelenom. U izlogu je stajala žuta knjiga sa veselom i srećnom decom. Tršava je rekla: “Kupi mi onu žutu knjigu”. “Kupi i meni!“ – zavapila sam i ja.

 

Beše to davno, ne znam kad… Pričala je ona. Tužna i skrhana životom proseda žena. Moja slučajna saputnica u autobusu.

žuta knjiga

Danas sam srela devojčicu koja je ličila na mene. Plavušica svetlo smeđih očiju i sa osmehom koji je terao sve sumorne oblake. Bila je nalik na mene. Tada mi je život ličio na san koji moram dohvatiti poput šarenog leptira.

Nedeljom bi moji roditelji obilazili rodbinu. Te nedelje išli smo kod Tršave, tako sam zvala devojčicu. Ona je mene zvala Niko.

Nismo se volele. Ona se više igrala sa mojom sestrom koju je zvala Bebiron. Ja sam uvek sedela na nekom panju daleko od svih i čitala knjigu. Odrasli bi spremali roštilj i pričali neke dosadne priče o SOUR-ima i OUR-ima. Njih dve bi se igrale mama.

Tršava je imala oštar jezik i nikada nije lagala.

Bila je jedinica. Njen je bio ceo svet.

Ja sam sve delila sa sestrom.

Dobijala batine ako ona nešto zgreši ili ja razbijem bokal sa vodom.

“Ona je mala” – govorila bi mama.

Da bi privukla moju pažnju, počela je da priča kako se jednom, igrala špijuna.

– Šta si radila?

– Bila sam u akciji.

– Kakvoj?

– Pravoj špijunskoj. Kod moje mame, došla je tvoja mama i one su počele da pričaju. Mene su oterale u sobu da radim domaći i da im ne brojim reči. Ja sam kao bojagi otišla, gledala kroz ključaonicu i slušala.

– Šta si čula?

– Čula sam prvo neke recepte. A, onda, počele su priču o tebi i Bebici.

– I?

– Tvoja mama je rekla da te ne voli jer si uvek bolesna i da joj je dojadilo da te vodi kod doktora. Bebica je slatka, mila i lepuškasta, a ti nekako živiš u svom svetu.

– Lažeš!

– Ne, ne lažem! Videćeš kako ću da ti dokažem.

– Lažljivica!
– Ja nikad ne lažem.

Znala sam to. Ona uvek govori istinu. Po njenom oštrom jeziku znaju je svi u školi. Nastavnici imaju poverenja u nju. Uvek je predsednik Odeljenske zajednice.

Otišli smo u grad da kupimo nešto što su mame zaboravile za ručak.

Bile smo s mojim ocem.

– Sad ću da ti dokažem! – govorila je Tršava. Namerno sam krenula da vidiš kako ja govorim istinu.

Otišli smo u samoposlugu “Vračar” i tamo kupili sokove i moj omiljeni kolač, medenjak. Braonkasti kolačić dok ga jedeš topi se u ustima u oblačiću cimeta. Tata je Bebironu kupio gumenu lutku koja se zvala Valentina.

Pored samoposluge bila je mala knjižarica sva u zelenom. U izlogu je stajala žuta knjiga sa veselom i srećnom decom.

Tršava je rekla:

“Kupi mi onu žutu knjigu, “ Zmajevu riznicu!” – mom ocu.

– Kupi i meni! – zavapila sam i ja.

Kupio je Tršavoj. Lice mu se promeni, oči zakrvaviše i reče mi:

“Ne može! I tačka!“

– Molim te, tatice, kupi mi! – molila sam ja.

Pred svim onim ljudima dolete šamar, otisci prstiju ocrtaše se na mom licu.

Bilo me je sramota.

Sramota od prodavaca i ljudi u knjižari.

Tršava je likovala:

“Da te voli, kupio bi ti knjigu, i sve što poželiš.“

Vratili smo se.

Ništa nisam jela.

Nisam bila gladna.

Tršava je masnim rukama prelistavala knjigu sa srećnom i radosnom decom.

Bebica se igrala lutkicom.

Niz moje lice tekle su rečice suza.

“Čitavog života sanjam o toj sreći sa te čarobne knjige” – reče ona.