Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

ZVONO

zvono

Beše jedno zvučno zvono
Na zvonari sela moga,
Koje slušah u detinjstvu
K’o glas oca nebesnoga.

Posle dugo, dugo doba,
Kad me želja domu zvala,
Slušao sam iz daleka
Slatke zvuke tog metala.

Njegov zvuk mi činio se
K’o radosni pozdrav dolje,
Il’ glas nežne seje, majke,
Kad spomene ime moje.

A sad, kada opet slušam
Gluhe zvuke na obali,
Svaki udar što odjekne,
Čini mi se jeca, žali!

Zašto? Kad je na zvonari
Srebrozvučno zvono gore,
Ista himna u dolini,
Isti pozdrav svake zore.

Ah, otkad je osvećeno,
Tužni zvuk je oglasio
Za sve one koje ljubim –
Da im s’ život ugasio.

Prevod: Velimir Rajić

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: