HEROJ IZ DAVNINE

Ovo je priča o čoveku koji je mogao bez kucanja da uđe kod Njegoša i Karađorđa. U elegantnom odelu, uvek čist i doteran, primao je milostinju gudeći u gusle i pevajući junačke pesme. Zvao se Đuro Milutinović.

 

Pre nešto više od 200 godina u Vasojevićima je rođen dečak koji je još kao mali, od komplikacija sa velikim boginjama, ostao slep na oba oka. Počeo je da svira gusle, peva i smišlja pesme za šta se ispostavilo da je vrlo vešt i talentovan. Upijao je junačke pesme slušajući starije umetnike.

đuro milutinović

Živeo je od milostinje koju je dobijao tokom tumaranja po Hercegovini i Crnoj Gori, a svirajući u gusle po tamošnjim selima. Zbog svog talenta, intelekta i ostalih dobrih osobina, poznavao ga je i crnogorski vladika Petar II Petrović Njegoš.

Kada je Karađorđe 1804. godine podigao narod protiv Turaka, Njegoš pozva junaka ove priče i dodeli mu važan zadatak. Napravili su u guslama specijalni skriveni deo u koji je Njegoš stavio pismo za Karađorđa. Guslar je imao zadatak da se probije do Beograda i preda Voždu tu skrivenu poruku.

Na put je krenuo sa sestrićem. Usput je nailazio na Turke, Srbe i svima je svirao pesme koje su im godile. Od njih je dobijao čast i tako danima dok se nije pojavio pred Karađorđa sa pismom. Oduševljen potezom Njegoša i hrabrošću ovog pismonoše, Karađorđe ugosti pristiglog gosta kao najrođenijeg i odmah napisa odgovor crnogorskom vladici, a koji je guslar na isti način odneo. Nebrojano puta je tako pismonoša prenosio važne poruke između dva Dvora.

Sa Srbima se i ovaj umetnik povukao u Rusiju 1814, pa je čak na Karađorđev predlog od ruskog Cara dobio pomoć od 600 rubalja godišnje. 1818. godine se vratio u Srbiju, dobio je malu penziju od nekih 5-6 talira mesečno i živeo malo u Kragujevcu a malo u Beogradu sve do 1843. kada se razboleo i negde u svojoj 70. godini umro. Sahranili su ga u Beogradu na groblju koje se nalazilo pored crkve Svetog Marka.

Heroj ove priče je svugde bio poštovan, lepo gošćen, bio je vrlo učitiv, miran i tih. Voleo je književnost, kupovao je knjige, a zatim ih poklanjao ljudima koji su hteli da mu ih čitaju. Kretao se uz pomoć belog drenovog štapića, bio je stalno doteran, odeven u lepo odelo. Govorio je tiho i odmereno sa velikom pažnjom na svaku reč koju izgovara. Imao je odlično pamćenje. Mnogo više je slušao nego što je govorio. Znao je skoro sva dešavanja po Srbiji i svetu. Voleo je da kaže: „Čitao sam u novinama to i to“ ili „Čitao sam u toj i toj knjizi o tome…“

Svi su ga oslovljavali sa „brat Đuro“. Heroj i umetnik, guslar Đuro Milutinović – da mu se ime pamti!

Izvor: Srpska naučna TV

Autor: Živojin Žika Petrović