IZ ŽITIJA SVETITELJA GREŠNIKA

Tužna životna priča u čijoj je glavnoj ulozi Sveti Varvar donosi mnogo muke, bola i stravičnog stradanja, ali i iskrenog pokajanja, zbog kog jedan razbojnik postaje svetac Božjom milošću.

 

Blaženi Varvar beše najpre opaki razbojnik u krajevima Lukanskim. On mnogo krvi ljudske proli i niko ga ne mogaše uhvatiti niti mu se odupreti, pošto beše veoma snažan telom. No preblagi i čovekoljubivi Bog, ne hoteći smrt grešnika i želeći spasenje svima, divnim promislom svojim ulovi i ovog razbojnika, kao nekada apostola Pavla.

sveti varvar

Jednom prilikom kada ovaj razbojnik seđaše u pećini i posmatraše mnogo opljačkanog zlata, sa srca njegovog javi se blagodat Božja koja grešnika vodi pokajanju. I gle, umilenje se razli dušom razbojnikovom, i on, setivši se Strašnog suda Božjeg, stade plakati, govoreći u sebi:

„Teško meni grešnome, šta sve počinih! Mnogo krvi ljudske prolih, mnoge žene oskrnavih, tuđa imanja pootimah, i mnoga zla učinih! Međutim, danas ili sutra ja moram umreti; a što sam stekao, kome će ostati? Znam da Hristos po milosrđu svom primi drevnog razbojnika; On će i mene primiti, ako se pokajem. Evo, sada se kajem, i žalim svoja nedela, i ištem Njegovo milosrđe.“

Rekavši to u sebi, Varvar ustade, i ništa ne reče drugovima svojim već samo uze mač pod svoju odeću, i ostavljajući sve, ode noću u najbliže selo u kome beše crkva. Došavši u crkvu za vreme jutrenja on, po završetku bogosluženja, pade prezviteru pred noge sa suzama, govoreći:

„Oče sveti, ne odbaci mene, kukavnog grešnika, došavšeg k svetosti tvojoj, jer hoću da se pokajem za zla koja počinih.“

Podigavši ga sa zemlje, sveštenik ga odvede k svetom oltaru i reče:

„Čedo, ispovedi pred Bogom grehe koje si počinio, a ja smireni biću svedok tvoje ispovesti i pokajanja.“

I pokajnik stade kazivati:

„Oče, ja sam razbojnik Varvar, o kome si i ti, mislim, slušao. Ja sam prepun grehova, telesne nečistote, grabeži i ubistava. Ubio sam oko trista ljudi; među njima posekoh mačem i dva sveštenika, koji me ne htedoše pripustiti tajni pokajanja. A sada ti, oče, ako znaš da će Bog primiti mene kajućeg se, onda rane moje previj zapovestima Božjim; ako li pak neće, onda uzmi ovaj mač moj i naredi da me njime ubiju.“

A sveštenik na to reče:

„Čedo, nema greha koji pobeđuje Božje milosrđe; samo ne očajavaj. Hajdemo mojoj kući, i što ti budem naredio, to ćeš ti i uraditi.“

Izišavši iz crkve, sveštenik se obrnu i ugleda Varvara gde izlazi za njim na laktovima i kolenima, i upita ga:

„Šta to radiš, čedo?“

Varvar mu odgovori:

„Oče, otkako vrgoh sebe na zemlju pred Bogom mojim sa gresima mojim, ja neću ustati sa zemlje sve dotle dok mi ne budu oproštena sva dela moja.“

Sveštenik mu na to reče:

„Čedo, ti dobrovoljno daješ ovaj zavet Bogu. Održi ga dakle, pa će ti sve biti oprošteno.“

A kada dođoše sveštenikovoj kući, sveštenik mu onda reče:

„Evo su, čedo, deca moja, i sluge, i stoka, i psi; s kojima od njih želiš da si ravan, da bi zajedno s njima dobijao hranu?“

Varvar odgovori:

„Ja, oče, ne smatram sebe ravnim ni sa psima; ali pošto je telu neophodna hrana, onda me smesti s njima, da jedem s njima i da bez krova nad glavom provodim sve dane i noći.“

Na to mu sveštenik reče:

„Onda postupi tako, čedo, kao što govoriš pred Bogom, i uzdaj se u veliko milosrđe Njegovo.“

I Varvar provede na takav način tri godine kod sveštenika, puzeći kao životinja četvoronoške na rukama i nogama i ne podižući se sa zemlje, jer smatraše da je nedostojan da bude sa ljudima već samo sa četvoronožnim životinjama; i jeđaše sa psima, i sa njima boravljaše van kuće i danju i noću. Pošto minuše tri godine, sveštenik mu reče:

„Već je vreme, čedo, prestani da se hraniš sa psima, jer Gospod pokazuje svoje milosrđe prema tebi.“

A Varvar mu odgovori:

„Ne, oče, ja još želim da pasem zajedno sa stokom.“

Sveštenik mu onda reče:

„Čedo, Bog vidi i ovaj zavet tvoj, koji Mu ti iz smirenja svog polažeš, želeći da na takav način ispaštaš za svoje grehe.“

I izađe Varvar zajedno sa stokom izvan sela, hodeći četvoronoške i hraneći se sirovom travom. Došavši u dubravu, on provede u njoj dvanaest godina nag, bez ikakve odeće na sebi. I koža na telu njegovom postade kao palmina kora; paljena sunčanom žegom, i pucajući od mraza, ona pocrne kao ugalj. I postade blaženi Varvar dobrovoljnim mučenikom.

Kada se navrši dvanaest godina takvog stradanja njegovog u pustinji, on bi Božjim otkrovenjem obavešten da su mu gresi oprošteni, i da će podvig pokajanja svog završiti mučenički, krvlju svojom.

Tako jednom prilikom, idući po dubravi, blaženi Varvar se približi putu, na kome se behu zaustavili neki trgovci. Misleći da se to neka zver približi, jer ne videše dobro, pošto trava beše gusta, trgovci naperiše strele, i ustreliše ga sa tri strele; no prišavši mu, oni videše da su čoveka ustrelili, i užas ih spopade. A Varvar im reče da se ne boje i da ne tuguju, i ispriča im sve o sebi, i zamoli ih da o njegovoj končini izveste sveštenika toga sela. Rekavši to, on predade dušu svoju u ruke Božje.

Obavešten o tome od trgovaca, gorespomenuti sveštenik dođe tamo i vide telo blaženoga Varvara gde sija kao svetlost. Pošto izvrši nad mrtvacem propisano opelo, sveštenik ga sahrani na istom mestu na kome beše ubijen. Zatim od groba blaženoga Varvara stadoše bivati isceljenja od raznovrsnih neduga.

I posle izvesnog vremena sabraše se ljudi sa sveštenikom, otvoriše grob, i obretoše da je telo svetiteljevo ne samo netruležno nego da i miro celebno toči. Zadivljeni, oni proslaviše Boga, pa veoma svečano preneše u svoje selo česne mošti svetoga Varvara i položiše ih u crkvi, diveći se divnom čovekoljublju i milosrđu Hrista Boga našeg.

Iz Žitija Svetih