Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Kultura

Vera Basor: Zovem se Jelena

ZOVEM SE JELENA

Zovem se Jelena. Umrla sam jednog toplog novembra… neki bi rekli da sam duh koji luta, ili da nisam još našla svoju sferu u kojoj bih našla mir. Samo sam prešla u svijet neživih bića.

 

Sama sam, a svaki dan sam sa vama. I noć. Putujem do granica gdje prebivaju anđeli sa njima se savjetujem i vraćam na zemlju… Želim da budem sa vama, želim da budem put.

zovem se jelena

Prije nego sam se preselila u naselja koja ne vibriraju na frekvenciji ljudskog oka pa sam zato nevidljiva bila sam obična djevojka koju svi vole… i ja sam voljeela i zemlju i vazduh, nebo i zvijezde radovala se proljeću i ozelenjelim travnjacima, ribama u vodi, orlu u planini, djeci na ulici i toplini jesenjeg dana u bašti moje bake.

Radovala se najljepšem nebu i moru na svijetu, ovdje na mediteranu.

Voljela sam knjige, htjela sam da osjetim život u njima željela sam da učim. I Učila sam i bila najbolji student u Chapel Hill. Volela sam i… Chapel Hill, mali gradić baš po mom ukusu… kao moj gradić na mediteranu.

I onda jednog dana pokuca na moja vrata niko drugi već sudbina. Kažu sve je sudbina… jedina istina je u tome da je sudbina život i smrt i jedinstvo između to dvoje spoj vremenski i prostorni i čitava vaseljena sazrijeva u tome.. a mi? Mi smo samo stali na put sudbini, negdje smo postali između života i smrti, na kratkom toku rijeke života prkosimo svojim postojanjem dok nas trenutak istine ne savije i sve zajedno sa tokom rijeke nestane nestane u dubine prošlosti, dubine vječnosti… eto to smo mi…

A sudbina i dalje teče ne staje ni u dubinama vječnim, već nanovo kroz novi život vaskrsava, vaskrsava u u novom ljetu, novom proljeću novoj zimi i novoj jeseni. Sjeme nade nikada ne umire, ta Božanska iskra ljubavi koju nam Bog darova neće nestati….već će rijekom života uvijek put naći do svog prebivališta do drveta života…

Zato su sve vremenski stihovi Hallila Dzubrana zarezani na svaki kod drveta što postoji, urezani u smisao u pravo na vječnost pravo na sadašnjost i pravo na naše iskonsko vječno Drvo života.

“Što je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne.
Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vječnosti krije.
Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Već bih život prekratio i od tijela načinio
tajnu koju groblje skriva.’’

I onda sta ostaje? Gdje dalje? Dalje je vječnost, dalje su staze kojima nikada nismo koračali, staze koje su čekale da budu izgužvane od naše radosti, od strasti da živimo da letimo da dohvatimo nebo, da zavirimo u vječni dvorac svoga bića, oslušnemo ta divna bića koja nikad nismo ni upoznali, a tu su sve vrijeme, sa nama, prate nas, čuvaju… život je da se živi, da dohvatimo parče neba datog nama, meni tebi od Boga dar, ne da se skrivamo od lica života poput Adama i Eve kada zgriješiše i sve posta daleka tamna istina..

„Jer skrivanje je pomirenje sa zaboravom, zaborav je slika smrti.“ Tako reče veliki pisac Mihajlo Lalić.

Strah je taj koji nas odvaja od našeg stvarnog bića, od iskonske slike Boga vječnog, svjetlosti. Strah je odraz tame i mračnog lica našeg bića koje nikada ne pohodi svjetlost molitvena.

I to je sudbina. Kada joj jednom otvoriš vrata, kao da se zazida u nas… i u toj sudbini pregršt svega; radosti nadanja, ljubavi, ostvarenih i neostvarenih želja. Svega ono što ovaj život čini lijepim ili ružnim.

Eto to je sudbina zvana život.

Kako sam sve to napustila?

Teško je reći. Možda sam se plašila života ili je taj život bio samo moja sen.

Čujem vas kako govorite… pa zašto? Pitate se zašto baš ja ili zašto sam se razboljela. Ili zašto sam prešla u sferu neživih bića? Zašto sam oboljela od leukemije. Kako je to uopšte moguće. Da me nema. Mene ima…tu sam, ali vi nemate oči za mene. Čujem vam šapat gdje govorite da sam svuda putovala.. u razne zemlje možda sam se tamo ozračila, tražite razlog, a razloga nema. Bogu ne treba razlog kada uputi pozivnicu za vječna Jelejska polja, niti postoji neko ko će ga odbiti da posjeti vječnu ljepotu. Nema to veze sa godinama mi smo svi podjednako stari, ali duše nam različito sijaju.

Da. Sjećam se tog tenutka kada mi nepoznato biće objašnjava da imam leukemiju. I da moram da se liječim. Sjećam se sjene tamne koja mi je padala preko lica i duboko se urezala u mene. Pitala sam se: ko si ti da meni to upšte kažeš, pobogu ja sam došla na sistematski pregled kako bih pošla da budem sa najmilijima, da udahnem ljeto i proljeće iz moje bašte, osjetim let galeba na moru…

Šta ovaj priča, hoću kući ovo nisam ja, hajde izadji i opet pokucaj, možda ti neću otvoriti i sve će biti drugačije… ali skamenjena stojim i čekam da udahnem vazduh, možda je stalo vrijeme i nema ničeg, možda je smak svijeta. Sada znam da svak ima svoj smak svijeta i dođe onda kada se najmanje nadaš…

Pomislih evo ga kraj svijeta, ali nema zemljotresa ne drhti zemlja ne izlijevaju se mora, samo je stalo vrijeme..za mene… ne i za druge.

SVETA GORA ATONSKA

Još dok sam boravila u toj dimenziji, zavoljeh Hrišćanstvo. Jako. Do te mjere da nisam spavala, tragala sam dan i noć.. za knjigama, svetim spisima, značenjima. Biblija je bila moja hrana. Bezbroj pitanja, nedoumica, tragala sam i našla. (Knjiga postanja 22,14) Drvo Života. I moja krajnja destincija na svim putevima. Moj doktorat i životni i akademski. Moj zadatak na zemlji čini se da je time bio ispunjen. I doktorirala sam na Univerzitetu Chapel Hill u Sjevernoj Karolini. Jedino što diplomu nikada nisam dobila, osim ovog vječnog i trajnog pečata i saveza sa Bogom. Sada mi se čini tako stvarnim ono vrijeme kada sam dotakla taj izvor žive vode u kome sam hranila svoju dušu… i pomalo čudnim kako sam predosjetila tu moju vječnu borbu i stradanje i onda vaskrs moj kroz shvatanje, kroz ljubav. Kuda su lađe moje zaplovile? Gdje sam to se zaputila ovako sama u svijetu bez traga i milosti? Čija su to zvona zazvonila i ja sam se odazvala? Sve sam se to pitala dok sam tonula u duboki vječni sanak. Ni ime gospodnje sa mojih usana ne poteče, ali zazvah u duši nebo da ne budem sama i dođe mi Ona. Bogorodica.

I pozva me na mjesto gdje samo ona obitava, gdje nijedna druga žena ne smije, ona je mene pozvala. Na Svetu Goru Atonsku. Znala sam zašto, čula sam molitve.

Svima je poznato da ženska noga nikada nije kročila na Svetu Goru. To je strogo zabranjeno.

Sada prebivam na Svetoj Gori Atonskoj, družim se sa Angelima, Arhanđelima… Ali ja sam duh.

Na Gori Atonskoj, na tom svetom vrhu postoji mala crkvica gdje se jednom godisnje služi liturgija. Sveštenici iz svih hrišćanskih zemalja dolaze jednom godišnje i služe liturgiju. A anđeli nebeski, svaki dan.. To pojanje ponekad čuju i ljudi.

I ja sam njihov gost, ali po došpustenju svete majke Bogorodice, koja je čula molitve nekih dragih bića koji su molili za mene, baš njoj, Bogorodici na mojoj samrtničkoj postelji. Ove su riječi posveta njima da znaju da su molitve doprle do nje, i da me Ona čuva. Ovo je posveta tebi koji si molio za mene.

Ostavite komentar

Ostavite komentar

https://www.bastabalkana.com/wp-content/uploads/2019/04/Dr-Milena-Šćepanović-proktolog-hirurg-ordinacija-Proktomed.jpg
Golden Sweden Bitter GIF baner 336x280

Prijavi se za Newsletter