PODACI IZ PROŠLOSTI

U Kolubarskoj bici je kaplar Josip Broz „Tito“ postavljen za komandira izviđačkog voda, da bi nakon Kolubarske bitke postao ordonans u štabu 42. vražje divizije, dobio „uniformu sa tri širita” i veravatno ne slučajno, postao štabsfeldvebel.

 

U Kolubarskoj bici je na Vračem brdu kod Lajkovca 1914. godine poginulo 20.000 srpskih i 30.000 vojnika austrogarske carevine. A nemački zapovednik Lazarevca tokom Drugog svetskog rata raspustio taoce, pohvatane na osnovu objave „sto za jednog“, kada je čuo da poraženi počivaju u istoj grobnici sa pobednicima. Ali… ko je zapravo poražen i počiva u toj kosturnici?

vražja divizija

Ilustracija

Isidor (Iso) Kršnjavi, hrvatski političar i profesor Sveučilišta u Zagrebu, ovako je u bečkom listu „Esterajhiše Rundšau“, u broju od 1. oktobra 1914. godine opisao oduševljenje Zagrepčana za rat protiv Srbije: “Odjednom se pojaviše hiljade na ulicama, pravo svečano raspoloženje se svih domoglo, zastave u hrvatskim bojama lepršaju na kućama. Čuju se glasni poklici: Dole sa Srbijom!!“

Josip Horvat potvrđuje da je Zagreb prednjačio u svom oduševljenju za rat protiv Srbije, uz pesmu:

„Oj, hrvatski hrabri sine,
Prevezi me preko Drine!
Osvećena krv još nije
Ferdinanda i Sofije…“

Živko Prodanović, poručnik 26. pukovnije iz Karlovca, koja je pripadala 13. „zagrebačkom“ korpusu, u svojim uspomenama „Iz ratne torbice. Pohod na Srbiju 1914.“ Novi Sad 1927., piše: „Ceo Karlovac je bio u zanosu od veselja i od sreće. Sad će jednom Vlahe da istrebe. Što Hrvati nisu mogli napred, tome su samo Srbi krivi bili. Zato dole sa Srbijom, klicalo se na sve strane. Opšte oduševljenje za rat sa Srbijom pojačavali su vojna muzika i horovi, koji su kao navijeni ponavljali: „Tralala, tralala, Srbija propala… Htelo se po svaku cenu krvi i to najrođenije. Oficiri pukovnije otvoreno su govorili, da je rat sa Srbima dobro došao. „Velika Hrvatska može samo na ruševinama Srbije da se uzdigne, jer velika Srbija i velika Hrvatska ne mogu nikad jedna pored druge postojati. Ili jedne ili druge mora nestati“.

Austrija je mogla da mobiliše 6 miliona vojnika, više nego što je cela Srbija tada imala stanovnika (4,5 miliona). Hrvatski vojni istoričar Slavko Pavičić, učesnik u skoro svim borbama u Srbiji 1914. godine u delu „Hrvatska vojna i ratna povijest i Prvi svjetski rat“ pretisak, Zagreb, 1943. navodi da je „Do kraja Prvog svetskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mobilisano „najmanje 500.000 vojnika…“ koji su zavisno od trenutka činili 14-30% ukupnog vojnog potencijala Austrougarske.

Srbi iz Vojvodine su 99% dobijali ratni raspored na Istočnom frontu, dok su A-U jedinice iz Hrvatske i BiH dobijale raspored na srpskom frontu. General P. Blašković kaže da su Srbi u njegovoj 3. BH pješačkoj jedinici mogli birati hoće li ići na srpsko ili neko drugo bojište. Za drugo bojište ih se od 1.000 javilo svega 18.

Kako iznosi K. Šturceneger, Srbi su raspoređivani najčešće u prvu borbenu liniju, pa teka iza njih Hrvati i Mađari.

Sastav jedinica na srpskom frontu može se sagledati preko 26. ustaško-domobranske pješačke pukovnije Zagrebačkog korpusa, u kojoj je prema zapisima podmaršala Teodora bilo 68.5% Hrvata, 29.5% Srba i oko 2% Mađara i Nijemaca (E. Jurdana, “Dokumentarna zbirka I.: Svjedočanstva iz vremena Prvog svjetskog rata”, Prvi svjetski rat u zbirkama Hrvatskog povijesnog muzeja).

To se podudara sa uspomenama generala P. Blaškovića, koji navodi da su Srbi u njegovoj 3. BiH pješačkoj jedinici činili 30%.

„Kao gladna divljač“, piše Prodanović, „razmilela se cela naša pukovnija uzduž i popreko Obrenovca, gotova da pljačka gde šta nađe i da kida, ako joj se što usprotivilo bude…Osim toga i mržnja je uradila svoje, jer što je srpsko bilo, trebalo je u jedan mah da nestane.“

Zagrebački korpus je kao udarni korpus učestvovao u svim glavnim bitkama u Srbiji 1914. godine. A njegova najelitnija formacija bila je 42. domobranska divizija, nazvana — „vražjom“. Tito je bio pripadnik 10. čete 25. pukovnije „vražije“ divizije, baš kao i potonji vođa Hrvata u kraljevini Jugoslaviji, Vladko Maček. Komandant „doknadnog“ bataljona te pukovnije bio je Slavko Štancer, kasnije prvi čovek u vojsci NDH. Pripadnici „doknadnog“ bataljona bili su uglavnom dobrovoljci, među kojima je bio i Svetozar Pribićević, nakon rata politički predvodik Srba iz Hrvatske.

„Kod Batora se razvila gotovo ciela divizija, a jedna je brigada prešla Drinu“, kaže Pavičić. Domobranci su bili izvanredni u borbi po težkom šumskom terenu. U šumskom predjelu mostobrana došlo je do borbe prsa o prsa…Kod Batora je na mostu pao i jedan od najboljih hrvatskih viših častnika, zapovjednik 25. zagrebačke pukovnije, podpukovnik Bestal…“

Na položajima oko Gučeva, pred kraj oktobra 1914. godine, bila se, prema Pavičiću, razvila cela 42. „vražija“ domobranska divizija, sa četiri pešačke pukovnije. Tu su se uglavnom borili hrvatski domobrani, a sa njima i pripadnici 16. bosanskohercegovačkog korpusa. Na severnom krilu 13. korpusa nalazila se hrvatska pešadijska brigada pod zapovedništvom grofa Salisa-Sevisa, potonjeg guvernera Srbije. U njenom sastavu se borila 79. lička pešadijska pukovnija. Za razliku od Čeha iz Osmog (praškog) korpusa austrougarske vojske, borci Zagrebačkog korpusa su se borili do poslednjeg metka i odbijali predaju čak i kad bi im preostalo samo hladno oružje.

Austrougarski poručnik Marko Jakovljević u knjizi „Iz rata i emigracije. Uspomene.“ Subotica 1923. kaže: „Ovi su se zbilja u početku rata pokazali najvećim delom kao ogorčeni neprijatelji Srbije. Borili su se ludo junački, pa su i u Srbiji činili zverstva isto kao i Mađari.

„Te borbe za najvažnije točke zapadne Srbije spadaju među najljepša poglavlja hrvatske ratne povijesti. Na Gučevu, na Crnom vrhu i na Kulištu istakle su se“, po Pavičiću, „sve naše hrvatske pješačke divizije. Sudionici tih borbi sjećat će se onih sjajnih juriša naših pukovnija. Tu se nije gledalo na gubitke, naši častnici i vojnici ginuli su u borbi prsa o prsa. Brigadom je zapoviedao naš hrvatski general Petković, rodom iz Šokadije, koji je za herojsko držanje odlikovan barunskom titulom, a u borbama pred šancem kod Krupnja, Slavko Štancer (potonji general pješačtva NDH) predvodeći svoju bojnu, ostao bez ruke. Jedna i druga frontna crta bile su blizu do na 100 metara. Tu su ležale hrpe lješina palih boraca s obiju strana…“

Da u iznetim opisima nema romantičnog preterivanja, potvrđuje i njihov kolega sa srpske strane, pukovnik Milan J. Radojević: „Ovde su srpski vojnici „padali kao snoplje pred neprijateljskom snagom. Prepolovljene su Dunavske divizije prvog i drugog poziva…“ Još je ubedljiviji izveštaj koji je komandant Kombinovane divizije I poziva narodne vojske uputio komandantu srpske III armije, 30/17. decembra 1914. godine: „…da se Hrvati u austrougarskoj vojsci vrlo dobro bore, da hoće da idu na bajonet. A na Gučevu, gde je naspram ove Kombinovane divizije stajao ceo 13. (Zagrebački) korpus, njihovo junaštvo bilo je ravno junaštvu pukova ove divizije…“

Jedinice Zagrebačkog korpusa (36. hercegovačka i 42. divizija iz Zagreba, zvana „Vražija“) naročito su se istakle borbama protiv Moravske divizije prvog poziva. Kod Gučeva je srpska Kombinovana divizija, na koju je pao glavni teret borbe, imala 22% vojnika izbačenih iz stroja, a Moravska divizija oko trećine. Još je upečatljivije da je od 700 četnika vojvode Vojislava Tankosića sudar sa ”Vražjom” divizijom preživelo samo njih 50.

Kada je Prva armija, pod komandom potonjeg vojvode Mišića krenula u protivofanzivu, u prvom naletu zdrobila je austrougarski 16. korpus sastavljen od Hercegovaca i Dalmatinaca. Ali se Prvoj armiji žestoko suprotstavio 13. zagrebački korpus. Tek kad je Moravska divizija, jurišajući na bajonet, slomila otpor 36. divizije zagrebačkog korpusa, čuvena Vražja divizija (42. domobranska) morala je da se povuče, iako je direktni napadi nisu mogli pomeriti.

U Kolubarskoj bici je kaplar Josip Broz „Tito“ postavljen za komandira izviđačkog voda, da bi nakon Kolubarske bitke postao ordonans u štabu 42. vražje divizije, dobio „uniformu sa tri širita” i veravatno ne slučajno, postao štabsfeldvebel.

Pero Blašković, komandant bataljona u Trećoj bosanskohercegovačkoj regimenti je u svojim uspomenama (Pero Blašković „Sa Bošnjacima u svjetskom ratu“, Beograd 1939.) izneo da su njegovi vojnici i uopšte svi pripadnici njegove regimente u ratu protiv Srbije pokazali da spadaju među najbolje vojnike na svetu.

Drugi bosanskohercegovački puk smatran je najboljom borbenom jedinicom austrougarske vojske. Pripadnici ovog puka poneli su 42 medalje za hrabrost – najviše u čitavoj armadi, dok su drugi pukovi dobili 8-10 zlatnih medalja.

Slavu Drugog puka je kod Ljiga uveličao poručnik Gojkomir Glogovac, Srbin iz Bileće, zapovednik mitraljeskog odeljenja 3. bataljona Druge bosanskohercegovačke pešadijske regimente. U jednom trenutku se sa svojim mitraljezom našao sam pred jurišajućim Srbima, vojnicima Moravske divizije drugog poziva. Kad su mu se srpski vojnici približili na nekih stotinak koraka, on je otvorio vatru… Kako se iznosi u jednom zborniku objavljenom u Beču, a na osnovu službenih akata, ispred Glogovca i njegovog mitraljeza izbrojano je posle povlačenja jedinica Moravske divizije sa tog položaja, preko 400 lešava srpskih vojnika…Gojkomir je proglašen „vitezom Marije Terezije“ i dobio titulu barona.

U trećoj bosansko-hercegovačkoj regimenti je od 3.000 vojnika oko 1200 palo na bojnom polju, kao i polovina oficira. Blašković pominje da je poručnik Gvido Stipetić sa isukanom sabljom poveo svoju četu na juriš i hrabro pao na jednoj visoravni između Gornje Vranjske i Cerovca. Kad je on pao, osveta Bosanaca nad Srbima bila je – „vrlo teška…“

Zlatna medalja za hrabrost bila je retko odlikovanje, pa ipak krasila je grudi 106 soldata iz Bosne. A 33 hiljade raznih drugih odlikovanja iz Beča i Pešte, dobili su Bošnjaci za hrabro držanje u borbama protiv Srbije.

A s tim u vezi valja dodati da je u jedinicama iz južnoslovenskih predela je stopa dezerterstva bila niža nego među Austrijancima i Mađarima.

Jovan Banjanin je, u jednom članku objavljenom 27. maja 1915. godine, rekao da su se oni „borili hrabro“, i da im je to „s licemernom hvalom i zluradošću priznavano u Austriji“, a s bolom u duši isticano u Srbiji.

U glasilu „Crne ruke“, „Pijemont“, u broju od 20. 1. 1915, Dušan S. Nikolajević je pisao: „U ovome strašnom ratu najgori su bili Sloveni iz Austrije, oni za čiju slobodu Srbija, posle dva rata (misli se na balkanske ratove, pr. a.) i uđe u ovu borbu. Umesto da na austrijsku objavu rata Srbiji odgovore krvavim nezadovoljstvom, austrijski Sloveni pošli su na Srbiju s ropskom mržnjom…“

Zabludi i očekivanjima u pogledu držanja Južnih Slovena iz Austrougarske, doprinele su mnogobrojne manifestacije „srpsko-hrvatskog bratstva“, do kojih je dolazilo u godinama pred početak rata. Prilikom svih poseta raznih delegacija Južnih Slovena iz Austrougarske, redovno je dolazilo ne samo do bratimljenja, nego i do zaklinjanja u vernost „do groba“. Ali su Srbi sa intelektualcima i studentima pogrešno poistovetili čitav narod i u njega se prilično razočarali.

U listu „Hrvat“, u broju od 27. marta 1915, napisano je, da se sa Hrvatima – zarobljenicima u Srbiji postupa korektno, da se i vojnicima i oficirima dopušta sasvim slobodno kretanje. Ali na masovnije prijavljivanje u srpsku vojsku zarobljene Južne Slovene nije moglo da pokrene ni krajnje korektno držanje srpskih vlasti. Među 600 oficira i 43.317 zarobljenih podoficira i vojnika, bilo je više od 10.000 Hrvata, od kojih je na srpsku stranu prešlo svega 22. Sličan je bio i odziv zarobljenih Hrvata na ruskom ratištu, gde je srpskoj vojsci pristupilo samo njih 5.

Hrvati su se i u Drugom sv. ratu držali junački. U Staljingradu su izvršili najdublji prodor i sa položaja se povukli tek kada su skoro svi izginuli. Kao što su i u Kupresu 1944. odbili predaju i branili svaku kuću. I jedini se na Balkanu nakon kapitulacije povlačili kao vojska, a ne kao rulja zahvaćena panikom. I jedini nakon rata pokušali da dižu ustanke na Velebitu i Papuku. Iz svih navedenih razloga se protivim omalovažavanju Hrvata i Bugara kao boraca, a najmerodavnije mi je priznanje koje su im odali Srbi, koji su protiv njih ratovali.

Kada su u pitanju prečanski Srbi, zabeleženo je da je Vojvoda Stepa krajem Kolubarske bitke pozvao na predaju opkoljeni austrougarski puk, ali su neke njegove jedinice uprkos bezizlaznoj situaciji nastavile borbu, poručivši vojvodi Stepi: „Mi smo lički Srbi, mi se ne predajemo!“

Akademik Ljubomir Stojanović tim povodom iznosi karakterističan slučaj koji se zbio u Mačvi. Kada je legendarni vojvoda Vuk iz gomile zarobljenika izdvojio Srbe i pozvao ih da uđu u sastav njegove jedinice – niko, ama baš niko, nije hteo da se odazove pozivu. Ranjen u desnu ruku, vojvoda Vuk je tada levom rukom jednom od tih zarobljenika – „otčupao uvo“.

Od 150.000 Srba koje je mobilisala Austrija, svaki peti je rat završio kao dobrovoljac u srpskoj vojsci. Što jesta manjina, ali nije zanemarljiva.

Svih 50.000 Srba i Hrvata poginulih u Kolubarskoj bici, sahranjeno je nedaleko od Ibarske magistrale, da bi deo kostiju kasnije bio prebačen u crkvu Svetog Dimitrija, u Lazarevcu.

Sa FB profila Zorana Vučićevića