ČUDNO SEME

čudno seme

Razmičem prošlost
– vrata dana i noći.
U izobilju majskoga cveća,
miris se ruža širi.
Samo mi mašu cvetne grane.
Sa tamnog neba, žmirkanje zvezda.
Prolećno žubori reka.
Nestaše dani naši,
međ’ vrbama i jovama.
S bolnim sećanjem tuga šeta.
Šumori trska – cvastima lepeza.
Ljubav je u srcu čudno seme?
Sama otvara zlatna vrata raja,
večito iskri u nama.
Prolaze dani, zime i leta,
daljine dele.
Nikako stari dani da vrate se.
Previše je praznih dana.
A boli, boli do bola.
U ovim danima maja,
cvetni se miris širi.
Žubori reka – šumori trska,
maše častima lepeza.
Ljubav je u srcu čudno seme?
Korakom lakim osvaja čoveka.
Daje životu svoj ton i boju,
večito iskri u nama.
Seli se iz priče – u priču.
To je njen govor.
Nikada kraja ljubavnoj reci.