Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

DIJADEMA

dijadema

S neba, na polja u proljeće
pada nevidljiva mana.
Poput paučine je
u koju zadivljeno gledaju mjesečari
mrtvi dječaci iz starih
austrougarskih vojarni.
Izgubio sam sve darove
koje su čuvali za tebe
u očima sličnima
maslačcima na vjetru.
Možda si mi previše
možda premalo sličila.
Rođena u vjetru sa sleđenoga Dunava.
Pobijedio sam strah od ljudi
kada sam te zauvijek izgubio.

Što je tako tužno u zvuku cimbala

ako ne glas zalutaloga
među posve sličnim svjetovima?

Mostovi u Budimu
uvijek su me podsjećali na tvoje ruke.
Ništa na njima nije ostalo
a sve što sam imao
jednom je preko njih žurilo nacrtati ti
dijademu u snijegu
stići prije večeri
poljubiti kosu
boje žižaka u uličnim lampama
koje su osvijetlile obale
svih svjetova koje nikada više
neću poželjeti vidjeti
osim s vremena na vrijeme
u očima tih dječaka
iz starih austrougarskih vojarni
na fotografijama koje bih htio
da mi ponekad
bar malo sliče.

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: